U Kučićima netko truje pse i mačke. A Kučićani znaju i tko. Zvali su policiju, ali policija nije došla. Pa su zvali vaše reportere koji su se na licu mjesta uvjerili u posljedice što su ih otrovne zamke ostavile na kućne ljubimce brojnih mještana. Kao i na ptice, ponajprije kosovce, koji mogu poslužiti kao dokaz kako znatiželja ne ubija samo mačke. Sletjeli su na tlo, ponjušili i više nikad nisu uzletjeli ...

UZBUNA U KUČIĆIMA

‘Otrovne zamke za lisice ubiše nam pse i mačke’

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Nikola Vilić / CROPIX
Izvor: Slobodna Dalmacija

- Već nekoliko godina kućni nam ljubimci ugibaju kao pokošeni. No, posljednjih dana stanje je sasvim izmaklo kontroli, lešina se namnožilo do te mjere da je svima jasno kako ne može biti riječ o slučaju - kaže nam Damir Kovačić, priznajući kako je za svojim psom plakao kao malo dijete.

- Sedam godina je bio s nama, ma da je čovik iz kuće umro, ne bismo ga toliko žalili.

A znamo mi i tko je kriv, ali bolje da ja šutim i pustim neka vam naš selonačelnik kaže tko nam truje beštije - veli Kovačić, selonačelnikom nazivajući predsjednika Mjesnog odbora. Tuga je vrlo brzo ustupila mjesto gnjevu. Glas o dolasku novinara učas se pročuo, pa se doslovno čekao red za novu fetu ove krvave zamosorske priče.

Jozo Srdanović, Miro Marunčić, Mate Srdanović, Antonio Kovačić, Ante Kovačić i Drago Marunčić ljute se na lovce zbog opasnih zamki od kojih ostaju bez svojih kućnih ljubimaca

Policija nas ignorira

Mate Srdanović fotoaparatom posljednjih dana brižno dokumentira posljedice trovanja. Praktično i nema kuće iz koje ga nisu zvali. Ustvari, ima, ali o tim kućama ćemo kada dođe selonačelnik.

- Policija nas ignorira, ali sam svejedno uspio saznati da je riječ o geocidu, iznimno opasnom pesticidu čija je prodaja u hrvatskim poljoljekarnama odnedavno zabranjena, pa ga ovi naši trovači nabavljaju iz Bosne i Hercegovine. O kakvom je otrovu riječ, najbolje govori podatak da je jedna jušna žlica dovoljna da ubije kravu, a za manje životinje dosta je samo da ga ponjuše - objašnjava Srdanović.

Njegov pas, a sada mu je već teže govoriti, nije krepao. Otrovao se doslovno u dvorištu pred kućom dok je bio na uzici te se već danima muči u agoniji.

Teško je to, kaže Srdanović, gledati, poglavito nakon što vas veterinar otpravi i ponudi vam molitvu kao jedinu nadu u ozdravljenje. Kad jednu otrovnu zamku otkrijete, ni ostale nije teško uočiti. Riječ je o malim komadima mesa, najčešće iznutrica, umočenim u otrovnu smjesu (geocid pomiješan s vodom), tako da sve skupa poprimi modro-ljubičastu boju. Pored one koju smo mi pronašli, odmah iza prvih kuća u Topićima, ležala su dva kosovca i jedna mačka.

- Da su otrov posijali po šumi, ne bismo možda ni reagirali. Ali oni su ga pobacali po putevima, uz kuće i na privatnim njivama gdje se djeca igraju. Zatrovali su i šetnicu uz Cetinu. Meni je moj pas na rukama krepao, u samo nekoliko minuta bio je gotov, bacio je pjenu na usta i ni helikopter ga ne bi bio spasio.

Ni krave se više ne usuđujem voditi na pašu jer što ću ako mi one krepaju - govori Ivanka Topić, koja već godinama upozorava na otrov u Kučićima, samo što je do dolaska ekipe “Slobodne” nitko nije slušao. Najbizarniju priču svakako nam je ponudio Miro Marunčić. Njemu je uginuo 12 godina star pas zbog kojega je samo nekoliko dana prije kobnog trovanja bio na sudu.

- Tužio me susjed jer mu se moj pas, da prostite, zapiša kraj kuće. E, šta se smijete! Doša policajac iz Omiša, napravija očevid da vidi di se to točno pas zapiša i naplatija mi kaznu od trista kuna. Ja se žalio, pa me zvalo u Split sucu za prekršaje. I sad vi recite ko je tu lud. Nama truju beštije, sto puta smo zvali policiju i niko nije doša, a zbog malo pišotine odma su doletili - žali se Marunčić dok grli netom nabavljenog hrvatskog ovčara.

I on, naravno, zna tko je odgovoran za trovanje, ali bez selonačelnika ne želi ni u koga uprijeti prstom. Svi uginuli psi bili su cijepljeni i uvedeni u omiškoj veterinarskoj postaji. Na obdukciju ih nisu vodili jer taj postupak košta 2000 kuna, a vlasnici, kažu nam, ionako znaju od čega su im ljubimci krepali.

Nema nitko normalan

Nad Kučićima se polako pripremao sumrak, kad eto selonačelnika. U starom, plavom mercedesu. Jozo Srdanović, poznatiji kao Joko.

- Sve ću ti reć, samo piši. Meni su tri psa u zadnje vrime otrovana. Medo, Linda i druga Linda. Zovu me ljudi iz ciloga mista da nešto poduzmen, boje se, imaju dicu, sad je vrime od branja šparoga, a taj otrov je stvarno jak - tvrdi selonačelnik i potom konačno otkriva mještanske trovače.

- Lovci iz našeg mista stavljaju taj otrov kako bi pobili kune i lisice da im ne diraju zečeve i da mogu doć do sedan lisičjih repova kako ne bi plaćali članarinu. Udruga je to koju triba zabranit! To je teški kriminal. Pita san ja njih zašto to čine, ali se oni prave blesavi i kažu mi da nemaju pojma o čemu govorin.

A ne govorin to samo ja, nego cilo selo. Policiji san reka imena i prezimena tih trovača, ali oni ništa nisu poduzeli - ogorčen je Joko Srdanović.

- Virujte mi da bi tu lovačku udrugu tribalo zabranit jer osim dva, tri mlađa momka nema među njima niko normalan - zaključuje selonačelnik.

Lovci pojma nemaju

Predsjednika Lovačke sekcije Kučića Antu Tomasovića optužbe njegovih sumještana nisu iznenadile.

- Znam ja što oni govore. Najlakše je biti žestok, ali treba ostati hladne glave i pokušati riješiti ovaj problem jer i mi lovci znamo da zaista netko postavlja otrov, kako uz kuće, tako i po cijelom lovištu. Štoviše, imamo mi i sumnjivce, ali bez dokaza ih ne mogu prozvati.

Odgovorno, međutim, tvrdim kako niti jedan član naše sekcije s postavljanjem otrova nema veze. Netko nas želi ocrniti i zabraniti nam rad. Otrov, koji je u Hrvatskoj zabranjen, po selu se namjerno baca i sačuvaj, Bože, da djeca na njega naiđu. Žalosno je ovo što se događa, a kako bismo dokazali da lovci s ovim nemaju veze, odlučili smo podnijeti i kaznenu prijavu protiv nepoznatoga počinitelja - tvrdi Tomasović.