DUGI RAT

Oni koji mogu zaustaviti rat kao da su opčinjeni bogom Aresom: nitko od njih ne govori o miru, svi zbore o ratu. Zaraćene strane sve su dalje od mirovnih pregovora, a ratna euforija zahvatila je i Zapad: slanje oružja u Ukrajinu je “in”, mirovne inicijative za okončanje rata su “out” Kao da smo u nekoj antičkoj drami, čiji akteri previđaju da katarza može biti i nuklearna. Ruski agresor najavljuje planove o zauzimanju ne samo Donbasa, nego i cijele južne Ukrajine, kako bi se ruska vojska spojila s odmetnutom moldavskom regijom Pridnestrovljem, čime bi Ukrajina ostala bez izlaza na more. Kijev, pak, prijeti potpunim prekidom ionako fragilnih pregovora, a predsjednik ukrajinskog parlamenta Ruslan Stefančuk javno ističe da Ukrajina neće iz ustava uklanjati cilj pridruženja zemlje NATO-u, što je i glavni uzrok rata, piše Damir Pilić, jedan od rijetkih novinara koji rat u Ukrajini novinarski prati i čitateljstvu pokušava objasniti iz neutralnog kuta, poprilično drukčije od (unaprijed) zacrtanog narativa naših i zapadnih masovnih medija, na stranicama Slobodne Dalmacije.
Treći ključar rata je Amerika, čiji smo stav vidjeli u nedjelju, piše Pilić, kad su ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Kijevu posjetili visoki dužnosnici SAD-a: državni tajnik Antony Blinken i ministar obrane Lloyd Austin. Na kasnijoj konferenciji za novinare, ni Blinken ni Austin nisu ni jednu sekundu posvetili priči o miru ili pregovorima: govorili su isključivo o slanju naoružanja Ukrajini i uvjeravali prisutne da “Ukrajina može pobijediti u ovom ratu ako dobije pravo oružje”. Time se samo potvrdilo ono što znaju već i poslovični vrapci na krovu - da je ukrajinski rat postao “rat preko posrednika” između Rusije i Amerike, koji se, na nesreću Ukrajinaca, vodi u njihovoj zemlji i to "do posljednjeg Ukrajinca".
A što poduzima Europa, budući da se rusko-američki obračun odvija na njezinu tlu? Europske zemlje uglavnom poslušno i bespogovorno slijede američke smjernice (i rade u prilog svoje ekonomske štete, op.ur.). Šef europske diplomacije Josep Borrell javno zaziva nastavak rata i traži da se Ukrajini isporuči - još više oružja...

Prvaci hrvatske ljevice počastili su nas brojnim floskulama slaveći ovaj vikend Međunarodni praznik rada. Bez ikakva sadržaja, progresivnih ideja, pa čak i kontroverzi oko kojih bi se barem potaknula javna rasprava, lideri glavnih socijaldemokratskih i lijevih parlamentarnih stranaka nizali su poruke kojih se već danas nitko neće sjećati. U Hrvatskoj se već godinu i pol raspravlja o novom Zakonu o radu, o njemu pregovaraju socijalni partneri, ne mogu se dogovoriti, a Vlada odugovlači s konačnim rješenjem. Pitanje radnih prava, jasno, nije rezervirano samo za ljevicu, ali u svim društvima ona je tema broj jedan za sve lijeve stranke. No, ne i kod nas, piše Goran Penić na stranicama Jutarnjeg lista.
Ipak, Radnička fronta, što god tko mislio o njima, kao ne toliko utjecajna, radikalno lijeva stranka, ali ipak parlamentarna, prepoznala je trendove u Europi, gdje se od početka pandemije sve više raspravlja o skraćenju radnog tjedna. Neke države provele su eksperiment sa skraćenim radnim tjednom, koji se pokazao vrlo uspješnim. Radnici su zadovoljniji, ali i produktivniji, omogućuje se i novo zapošljavanje, a uspostavlja se bolja ravnoteža između poslovnog i privatnog života.
Ne ulazeći u to je li ideja Radničke fronte o smanjenju radnog tjedna s 40 na 35 sati dobra ili nije - to bi ipak trebalo detaljnije analizirati - treba priznati da su sa svojim prijedlogom radničkog Zakona o radu, koji nudi niz stvarnih rješenja, a ne samo floskule, pokazali da imaju ideje koje će barem potaknuti javnu raspravu i pokazali su svojim kolegama u SDP-u i Možemo! kako nuditi konkretna rješenja. A ne floskule.