DUGI RAT

U petak ujutro nešto iza 8 sati na putu prema Omišu vidjevši prizor s okuke Krila na istočnom lukobranu pomislih "Fala Bogu, konačno se radaovi privode kraju". I tako u to vedro prekrasno jutro umjesto u Omiš odmah skrenem radosna ispred Pošte na zapadni kriljanski lukobran da ovjekovječim viđeno, sretna što sam ponijela foto aparat. Pritom sam tako lagano vozila da ne ometam u sunčanju predivno jato galebova na nasipu ispred i stijenama sa strane lukobrana. Vozeći do kraja lukobrana, prvi puta na tom dijelu, razmišljala sam da napišem i članak o viđenom uz slike kojima već godinama pratim s ceste i iz sela Jesenica, o nastajanje dvaju kriljanskih lukobrana, tako potrebne kriljanske luke, pa ako se objavi - super. Ipak od svega sam se najviše zadržala gledajući prekrasne prizore oslikavanja Krila u moru i ta predivna stvorenja, galebove ...

KAKO JE NASLJEDNICA SKORO POSTALA KRILJANSKI NEPRIJATELJ BROJ JEDAN

To se zove nesreća u sreći

Piše: Zorana Vuković

Na povratku iz Omiša u 10,20 sati već od Duboke vidim drugi prizor i nisam mogla vjerovati svojim očima. Opaaa, evo ih! Policija. Netko je dojavio?! Ma jesu li oni normalni, nek puste ljude da završe posao. Pa nećemo još sto godina gledati ove nezavršene lukobrane!?
 

Krilo

Na onom mjestu gdje sam bila oko 8 sati sada su bila policijska vozila. To sam odlučila slikati i poslati članak i o tome da ipak netko našim brodarima ne da mira. Opet s magistrale okrenem prema zapadnom lukobranu ispred Pošte, opet do samoga kraja, i opet slikavati viđeno.

Tko je posla policiju?

Dva policijska vozila i postavljanje žute trake STOP! POLICIJA. E pa svašta. Ne daju im da završe lukobrane i gotovo, ovo moram na portalu objaviti, smišljam.

Nu vraga, pri izlazu s tog lukobrana iz vozila dovikujem jednom brodaru: Ko im je ono posla policiju? Ma nisu normalni...

Brodar mi u pola šaljivo reče - To si ti poslala! Vidili smo te. Bila si jutros u 8 ovde i slikavala!

Naravno da sam odmah demantirala prvi dio, i potvrdila drugi, da sam slikavala, i otišla kući razišljajući. Hm, možda će i ostali ovo posumnjati, e pa svašta!

Gle vraga, poslije pola sata iz sela me zove sin na mobitel. Da su ga zaustavili na Punti Krila i pitali da šta mu je mater zvala policiju... Naravno sin je to oštro dematirao.

Vidim da će biti vraga i po muževom odobrenju zovem na mobitel predsjednika udruge Brodara i ispričam mu ukratko - šta me snašlo.

Naravno, čovjek je odah rekao da su to ludosti, da se ne sekiram i kome je to moglo past na pamet kad se zna da sam bila među brodarima, razgovarala o njihovim problemima i da sam kao kandidat za nečelnicu najviše zastupala interese baš brodara i baš u vezi tih lukobrana.

O.K. Laknulo mi je.

 

Gordo kaže Piši članak!

Nedjelja jutro, muž dolazi doma i kaže - Piši članak! Zaustavljaju me ljudi.. da si ti poslala onu policiju.. napiši da ne svaljuju na tebe, da si ti jedina u programu branila njihove interese i da kako su mogli posumnjati u tebe. Koji im je đava?! Jesu li normalni?! Na to sam negodovala, ali ako on tako želi, meni nije problem (op.p. imam energije viška).

Nedjelja večer, nakon što su mi bliski prijatelji rekli da ne pišem članak, jer zašto bih se opravdavala, ja to ipak činim - sasvim čiste savjeti i s namjerom da "mojim" brodarima poručim da u svome mjestu imaju neprijatelja, a da se njihova "skoro načelnica" zaista ne bavi anonimnim prijavama.

Gospodo, "neprijatelji" su među vama ili onima koji vas "nadziru" s balkona ili onima iz vožnje, a ima ih "miljun" - kud baš mene okrivljujete?! Vašu "skoro načelnicu", u vedro sunčano jutro, s crnim "neprimjetnim" autom u laganini vožnji?!

Našim brodarima ipak želim da što skorije oba lukobrana uz pomoć naše lokalne uprave i Županije privedu svrsi na sveopće zadovoljstvo i da s tih lukobrana zajedno uživamo u prizorima upravo ovakvim kao na ovim slikama toga "nesritnog" jutra - i za njih i za mene.

Ja nisam njihov "neprijatelj". Ako to do sada nisu prepoznali, neka se bar sad upitaju - koga kleveću. Zakon je po tom pitanju vrlo jasan.