Hrvatska kuca na vrata Šengena

Šengenski prostor, najveće međudržavno područje bez granične kontrole na svijetu, uskoro bi se trebao proširiti na barem jednu novu članicu EU-a, ako ne i tri, piše ovaj tjedan ENR (European Newsroom). Češka, koja predsjeda Europskom unijom, naznačila je da želi da Hrvatska, Bugarska i Rumunjska zajedno uđu u šengensku zonu bez granične kontrole. Očekuje se da će Vijeće EU-a o tome glasati 9. prosinca, a Hrvatska je na najboljem putu da postane članica s obzirom na to da do sada nije bilo najava, barem javnih, da bi neka članica šengenskog prostora stavila veto, piše GeoPolitika.
Trenutno se šengenski prostor sastoji od 22 zemlje članice EU-a i četiri zemlje izvan Unije. Sada još tri članice EU-a kucaju na vrata – Hrvatska, Bugarska i Rumunjska. Od 27 država članica EU-a, Bugarska, Rumunjska, Hrvatska, Cipar i Irska trenutno nisu dio šengenskog prostora. S druge strane, šengenski prostor obuhvaća Island, Norvešku, Švicarsku i Lihtenštajn koji nisu u EU-u.
ENR podsjeća da je Vijeće EU-a još u lipnju pokrenulo proces donošenja odluke o ulasku RH u šengenski prostor, zatraživši mišljenje Europskog parlamenta koji je na plenarnoj sjednici 10. studenoga glasao za ulazak Hrvatske u šengen. To tijelo predložilo je da se od 1. siječnja 2023. ukinu kontrole na kopnenoj i pomorskoj granici Hrvatske s državama šengena, a od 26. ožujka 2023. kontrole u zračnim lukama. Hrvatska je i na pragu uvođenja eura, dodaje ENR.
 

Virus i ništa više

Kako izgleda institucionalni bezobrazluk pokazalo nam je Državno odvjetništvo koje je nakon dvije ipo godine napokon pokrenulo istragu zbog smrti osamnaest štićenika Doma umirovljenika - 'nekoliko staraca', rekao bi njegov kolosalno nekvalificirani ravnatelj Ivan Škaričić kojega je stranka položila u fotelju 'jer mora i on nešto raditi'. Dvije ipo godine, ej. Valjda su računali da je prošlo dovoljno vremena za zaboraviti sramotne nalaze inspektora koji ovom domu nisu uočili baš ništa sporno i na izjave ministra Vilija Beroša koji je lakonski objašnjavao na da je kriv 'virus i ništa više'. Neke stvari ipak se ne može sakriti... piše Damir Petranović u svojoj kolumni ponedjeljkom na stranicama Dalmatinskog Portala.
 

Zašto šutimo?

Dražen Oreščanin iz udruge Glas poduzetnika osvrnuo se na golemu pljačku Ine. Pa kaže, odnosno piše...

Ovih dana smo svjedoci afere u INA-u u kojoj je hrvatska vlada vođena HDZ-om ne samo ignorirala, ne samo prešutno odobrila, nago vjerojatno i organizirala pljačku i izvlačenja silnih novaca iz INA-a od strane svojih članova i vrlo moguće u interesu punjenja stranačkih crnih fondova.
Također smo svjedoci da samo oporba i poneki portal direktno kažu da je bilo dosta toga i traže ostavke, izbore i promjenu načina upravljanja državom iz kleptomanije u demokraciju. HDZ naravno takve napade politički neutralizira kroz plaćene medije s konstrukcijama koje valjda ni djeca u vrtiću ne bi popušila ako nisu djeca HDZ-a.
Ono što je ustvari meni najtužnije i najšokantnije je koliko građanska Hrvatska o svemu tome šuti i koliko smo svi ustvari kukavice i "ne bi se štel mešat" kalkulanti. Kada čujete izjave raznih eksperata danas, možete čuti da je tu nešto čudno, da je Uprava trebala primijetiti, da je (tč) trebao nešto poduzeti i slično. Ali nećete čuti nikoga tko nije u oporbi i tko ima ugled u društvu da će reći da je to sve organizirani poduhvat zločinačke organizacije i da riba smrdi od glave i da odgovornost, političku i kaznenu, trebaju snositi svi, od premijera do zadnjeg u lancu. Nikoga nećete čuti da kaže DOSTA JE BILO.
Moje pitanje je: Gdje ste? Gdje su ljudi koji imaju ugled? Zašto šutite?
 

Z. Meter: Zašto u SAD-u traže summit Biden-Putin?

Ukupno gledano, Joe Biden je u godinu i pol dana vladavine, kao nitko ranije (uključujući i Trumpa), svijet uspio !okrenuti na glavce!: gotovo pa zaratiti s Rusijom, a sada i s Kinom, uništiti europsku i snažno uzdrmati američku ekonomiju, od najvećeg svjetskog proizvođača nafte i plina (kakve su SAD postale u Trumpovoj administraciji) Ameriku učiniti uvoznikom energenata, a njihove cijene podići u nebo, porušiti  kinesko-tajvanske, ali i američko-kineske odnose, itd., itd.
"A ako mislite da će nas protiv Kine podržati europski saveznici, koji su već suočeni s ratom za opstanak s Rusijom zbog Ukrajine, onda ste u velikoj zabludi o tome kako svijet funkcionira. … Kako bi povećali izglede Ukrajine da povrati izgubljeni teritorij, Biden i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan održali su niz iznimno teških sastanaka s kineskim vodstvom, preklinjući Peking da ne ulazi u ukrajinski sukob ili da Rusiji pruži vojnu pomoć, poglavito sada kada je Putinov arsenal uništen. iscrpljen u pet mjeseci teške borbe. … Ovo su osnove geopolitike: ne možete voditi rat na dva fronta s dvije supersile u isto vrijeme...", navodi Thomas Friedman, kolumnist The New York Timesa.
Komentari poput ovog dobar su odgovor na krajnje mračnu perspektivu u kojoj se našla Europska unija, a s njom i sve države članice, čijim je javnim djelatnicima gotovo zabranjeno misliti svojom glavom, javno iznositi „nezgodne“ stavove, čak i pojedine – svima dobro znane istine, a sve to, paradoksalno – baš u ime demokracije... piše Zoran Meter na stranicama odličnog portala Geopolitika.news .
 
Naš dom, Europa, sada se suočava sa najvećom pretnjom i krizom našeg načina života u više od 70 godina!
Svjedoci smo jedinstvenog povijesnog performansa. Pred našim očima odvija se velika farsa u kojoj europski rusofobni političari traže od vlastitih građana da se manje peru, ugase klima uređaje usred srpanjske vrućine, prijeđu s automobila na bicikle i da učine sve da se nanese šteta Rusiji. No, postoji ogromna kontradikcija između želja i stvarnosti, a to je da nema ničeg što bi moglo zamijeniti ruske energente, citira Advance.hr ruskog kolumnista Sergeja Savčuka.
Jasno, već godinama se spominje mogućnost da bi Rusija jednog dana mogla "zavrnuti" plin prema Europi. Kako to da se onda Europa nije na vrijeme pripremila za takvu mogućnost? Zato što je to, iz ekonomske perspektive, jednostavno bilo nemoguće. Cijela europska industrijska konkurentnost počiva - ili je počivala - na nabavi jeftinog plina iz Rusije. Tako da hladni tuševi ni nisu najgore što Europu čeka u narednom razdoblju. Ako ovaj sraz potraje, a čini se da hoće, Europu čeka neminovna ekonomska degradacija koja možda neće biti samo u vidu krize već kao jedno permanentno stanje.
Naime, ako Europa u ovoj priči izgubi ono što još uvijek ima, drugi dijelovi svijeta će brzo popuniti vakuum i jednog dana kada Europa pronađe neka rješenja za svoja energetska pitanja već će biti kasno. Čuvanje svakog postojećeg kubika plina sad može tek u manjoj mjeri ublažiti posljedice koje se očekuju na zimu, ali one će svejedno biti teške.
Iako je situacija sada takva da najvažnije pitanje postaje ono "što učiniti", ovo je isto trenutak da se pita što se trebalo ranije učiniti po pitanju ove krize. Trebalo je odlučnim političkim potezima razmontirati američko-ruski sukob na tlu Ukrajine koji se stvara još od kasne zime 2013. godine. Kada se Victoria Nuland pojavila na Majdanu te kasnije u telefonskom razgovoru s američkim ambasadorom u Kijevu famozno izrekla "jeb*š EU", tad je trebalo reagirati, ovako samo ispada da se njena "proročanstva" ostvaruju, piše Adance.hr.
Građane Europe, koje nitko od političke elite nije smatrao korisnim konzultirati, ni o vojnoj eskalaciji, ni o strašnim posljedicama sankcija za naša gospodarstva, zanima jedino normalni život, a ne uvlačenje u rat s moćnim istočnim susjedom, bez kojeg, to svi dobro znaju, nikada ne može biti mira ni stabilnosti na europskom kontinentu, što pak znači kako je jedino dijalog, a ne rat s Moskvom – rješenje europskih energetskih, sigurnosnih ali i mnogih drugih problema koji sada generiraju kaos.
I stoga, na kraju, da parafraziram Nulandicu, ...fuck USA war machine!
 

Z.Meter o propasti Zapada u kontekstu geopolitike

Na europskom se kontinentu upravo spušta nova željezna zavjesa. Za sada još oprezno, da njezin tresak ne bi zgnječio nekoga koga ne bi smio. Ukrajinski sukob je onaj koji će odrediti njezine konačne granice, koje bi, prema zamislima moćnika, za dugo vremena trebale ostati neprobojne. Međutim, neprobojna ostaje samo ljudska glupost koja je do toga dovela, i koja iz povijesti ne uči ništa - uvijek spremno ulazeći u rizike koji redovito završavaju katastrofom. A nema baš nikakvog razloga da tako ne bude i sada. Za to su postavljene sve potrebne kulise, uloge su podijeljene, a akteri poznati. Ali ne ide baš sve prema planu moćnika! Doznajte i zašto...
 

Ukrajina: Mir je svima zadnja opcija

Oni koji mogu zaustaviti rat kao da su opčinjeni bogom Aresom: nitko od njih ne govori o miru, svi zbore o ratu. Zaraćene strane sve su dalje od mirovnih pregovora, a ratna euforija zahvatila je i Zapad: slanje oružja u Ukrajinu je “in”, mirovne inicijative za okončanje rata su “out” Kao da smo u nekoj antičkoj drami, čiji akteri previđaju da katarza može biti i nuklearna. Ruski agresor najavljuje planove o zauzimanju ne samo Donbasa, nego i cijele južne Ukrajine, kako bi se ruska vojska spojila s odmetnutom moldavskom regijom Pridnestrovljem, čime bi Ukrajina ostala bez izlaza na more. Kijev, pak, prijeti potpunim prekidom ionako fragilnih pregovora, a predsjednik ukrajinskog parlamenta Ruslan Stefančuk javno ističe da Ukrajina neće iz ustava uklanjati cilj pridruženja zemlje NATO-u, što je i glavni uzrok rata, piše Damir Pilić, jedan od rijetkih novinara koji rat u Ukrajini novinarski prati i čitateljstvu pokušava objasniti iz neutralnog kuta, poprilično drukčije od (unaprijed) zacrtanog narativa naših i zapadnih masovnih medija, na stranicama Slobodne Dalmacije.
Treći ključar rata je Amerika, čiji smo stav vidjeli u nedjelju, piše Pilić, kad su ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u Kijevu posjetili visoki dužnosnici SAD-a: državni tajnik Antony Blinken i ministar obrane Lloyd Austin. Na kasnijoj konferenciji za novinare, ni Blinken ni Austin nisu ni jednu sekundu posvetili priči o miru ili pregovorima: govorili su isključivo o slanju naoružanja Ukrajini i uvjeravali prisutne da “Ukrajina može pobijediti u ovom ratu ako dobije pravo oružje”. Time se samo potvrdilo ono što znaju već i poslovični vrapci na krovu - da je ukrajinski rat postao “rat preko posrednika” između Rusije i Amerike, koji se, na nesreću Ukrajinaca, vodi u njihovoj zemlji i to "do posljednjeg Ukrajinca".
A što poduzima Europa, budući da se rusko-američki obračun odvija na njezinu tlu? Europske zemlje uglavnom poslušno i bespogovorno slijede američke smjernice (i rade u prilog svoje ekonomske štete, op.ur.). Šef europske diplomacije Josep Borrell javno zaziva nastavak rata i traži da se Ukrajini isporuči - još više oružja...
 

Može li se ljevica ujediniti zbog radničkih prava?

Prvaci hrvatske ljevice počastili su nas brojnim floskulama slaveći ovaj vikend Međunarodni praznik rada. Bez ikakva sadržaja, progresivnih ideja, pa čak i kontroverzi oko kojih bi se barem potaknula javna rasprava, lideri glavnih socijaldemokratskih i lijevih parlamentarnih stranaka nizali su poruke kojih se već danas nitko neće sjećati. U Hrvatskoj se već godinu i pol raspravlja o novom Zakonu o radu, o njemu pregovaraju socijalni partneri, ne mogu se dogovoriti, a Vlada odugovlači s konačnim rješenjem. Pitanje radnih prava, jasno, nije rezervirano samo za ljevicu, ali u svim društvima ona je tema broj jedan za sve lijeve stranke. No, ne i kod nas, piše Goran Penić na stranicama Jutarnjeg lista.
Ipak, Radnička fronta, što god tko mislio o njima, kao ne toliko utjecajna, radikalno lijeva stranka, ali ipak parlamentarna, prepoznala je trendove u Europi, gdje se od početka pandemije sve više raspravlja o skraćenju radnog tjedna. Neke države provele su eksperiment sa skraćenim radnim tjednom, koji se pokazao vrlo uspješnim. Radnici su zadovoljniji, ali i produktivniji, omogućuje se i novo zapošljavanje, a uspostavlja se bolja ravnoteža između poslovnog i privatnog života.
Ne ulazeći u to je li ideja Radničke fronte o smanjenju radnog tjedna s 40 na 35 sati dobra ili nije - to bi ipak trebalo detaljnije analizirati - treba priznati da su sa svojim prijedlogom radničkog Zakona o radu, koji nudi niz stvarnih rješenja, a ne samo floskule, pokazali da imaju ideje koje će barem potaknuti javnu raspravu i pokazali su svojim kolegama u SDP-u i Možemo! kako nuditi konkretna rješenja. A ne floskule.
 

Radnici, ne kvarite nan idilu

Neponovljivi Ćićo! U prvomajskom izdanju. Suvišno je išta više reć, bilo kako ga pokušat najavit...

Nazad samo 20 godin ta radnička klasa je imala neka čudna prava i običaje. Radili su i za ti rad su bili čak i plaćeni. Od te plaće se moglo čak i priživit. Godišnji odmor je zna bit i do 30 dan, a rad nediljon i praznikon se posebno plaća. Približili su se bili onoj davnoj paroli od 8 sati rada, 8 spavanja i 8 kulturnog uzdizanja. Za vrime posla su mogli zapalit duvan, a bilo je slučajeva da su se blagajnice smile ić i popišat. Odlazilo se na sindikalne izlete, a postojala su i radnička odmarališta. Poduzeće bi ti poklonilo stan, a koji put bi ti i dite dobilo stipendiju. Onda bi, za kaznu, moralo odma posli studija počet i radit. A ča je najgore, čak su i radnici sami upravljali poduzećima... Sve su to imali, a evo na što su spali... Radu za plaću koju in gazda da, krepaju na poslu, radu godinama nediljon i praznikon i to mukte, bez slobodnog dana, bez bolovanja i s minimalnin godišnjin odmoron. Ako rečeš rič letiš s posla, a ako spomeneš Sindikat onda te vodu na Psihijatriju ...
 

Liberalna Europa je odahnula

Liberalna Europa imala je svoju večer u nedjelju 24. travnja. U Francuskoj je u drugom krugu predsjedničkih izbora poražena kandidatkinja krajnje desnice Marine Le Pen, a u Sloveniji je izbore izgubio politički veteran Janez Janša, koji se posljednjih godina pretvorio u ugrozu liberalnih vrijednosti u svojoj zemlji i približavao političarima poput mađarskog premijera Viktora Orbana i bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa.
Pobjednik slovenskih izbora je Robert Golob, poduzetnik iz redova liberala i zelenih. Lideri Europske unije neviđenom se brzinom čestitali Emmanuelu Macronu čija je pobjeda očito umirila Bruxelles koji je do posljednjeg trenutka živio u strahu od mogućih iznenađenja i pobjede Le Pen, piše Augustin Palokaj na stranicama Jutarnjeg lista.
 
Prošlo je već 30 dana otkako je počeo rat u Ukrajini. Jučerašnji dan je pak obilježen velikim sastankom zapadnih lidera u Bruxellesu gdje je najavljena znatna dodatna potpora za Ukrajinu, u političkom, financijskom i vojnom (slanje naoružanja) smislu. EU i NATO liderima obratio se i ukrajinski predsjednik Zelenski uz sad već prepoznatljivu poruku u kojoj se i zahvaljuje i kritizira tvrdeći da još nije učinjeno dovoljno. Od članstva u NATO-u je, čini se, za sad odustao, ali zato traži ulazak u EU po brzom postupku. NATO pak najavljuje slanje više desetaka tisuća vojnika u istočne članice, ali i dalje napominju kako NATO vojnici neće ratovati na teritoriju Ukrajine - dok je tako, moglo bi se reći, to su glavne dobre vijesti jer ako bi došlo do promjene takvog stajališta (nije da ne postoji onih koji su i za takav scenarij, ali su još uvijek u manjini) to bi predstavljalo početak direktnog sukoba između NATO-a i Rusije, a onda već možemo govoriti o ratu kontinentalnih ili čak globalnih razmjera, piše Advance.hr
 

Strašni rat u Ukrajini prati more dezinformacija

Kaže se da u ratu prva umire istina (Eshil ?). Iako s izrekama i narodnim poslovicama za opću upotrebu treba biti oprezan, ova nije daleko od istine. Strašni rat u Ukrajini prati more dezinformacija, kako s jedne, tako i s druge strane. Propaganda, naime, nije tu da nam priopći istinu, ona je tu da ponajprije - nanese gubitke neprijatelju. Propaganda je takva, njome se mogu prevariti i oni koji s uvjereni da su na pravoj strani povijesti i da izvrsno znaju razlučiti istinu od laži, piše Novi List.
 
"Jedino što ovog trenutka može spasiti Hrvatsku, potonulu u niz katastrofalnih poteza i pogrešnih odluka Vlade, jest ostavka premijera Andreja Plenkovića i formiranje vlade nacionalnog spasa u koju će ući stručnjaci sposobni za provođenje nužnih reformskih zahvata.". Riječi su to Ive Peroša, iskusnog energetskog konzultanta koji je tijekom 40-godišnjeg profesionalnog rada surađivao s brojnim domaćim i inozemnim tvrtkama i čiji je zadatak većinom bio pronalaziti aktivna rješenja za probleme u poslovanju, piše Sandra Carić Herceg na stranicama tjednika Nacional.
Iako široj javnosti manje poznat, prvenstveno zbog činjenice da je veći dio svojeg radnog vijeka proveo izvan Hrvatske, Peroš je stručnjak koji je svoj profesionalni put započeo u domaćim energetskim tvrtkama Industroprojekt, Ina Naftaplin i DINA, da bi potom u narednim godinama kao predstavnik američke tvrtke Nalco Chemicals vodio tvrtku Nalco Gulf na Bliskom istoku. U Zagreb se vratio 1996. kao predstavnik američkih tvrtki WR Grace i General Electric, a 2008. u Njemačkoj preuzima funkciju direktora tvrtke WR Grace za europske zemlje Mediterana te centralne i južne Europe...
Ogorčen ponašanjem premijera i svih ministara u Vladi, prošle godine odlučio je napustiti Hrvatsku i odseliti u Beč. Peroš je u intervjuu Nacionalu kazao da je užasnut nizom najnovijih poteza Vlade, posebno najavljenim gubitkom novca iz fonda EU-a za obnovu potresom pogođenih područja, nesnalaženjem u obnovi gospodarstva nakon pandemijske krize i odustajanjem od otkupa dionica Ine...
 

Manje, a više? Kako to?

Iako prema novom popisu stanovništva sve naše županije imaju manje stanovnika nego prije 10 godina, Hrvatska i dalje ima 209 tisuća zdravstvenih osiguranika više nego stanovnika te više birača nego punoljetnih građana, piše u Večernji list.
Naime, prema prvim rezultatima popisa stanovništva, Hrvatska ima najviše 3,888.529 stanovnika, dok je na dan 3. siječnja imala čak 4,097.903 zdravstvenih osiguranika! Također, nakon popisa trebat će “očistiti” i registar birača, u kojem su 3,690.623 punoljetna građanina, što je nemoguće s obzirom na postojeći broj stanovnika, jer je mladih prema procjeni Državnog zavoda za statistiku 2020. bilo više od 700 tisuća.
Problem s postojanjem fiktivnih zdravstvenih osiguranika nije od jučer, najvjerojatnije j eriječ o hrvatskim državljanima koji su napustili Hrvatsku, Hrvatima iz BiH, zatim hrvatskim građanima koji su se iselili, a nisu se odjavili te o strancima koji na obali imaju nekretnine. Nitko ne može precizno procijeniti koliko tih zdravstvenih osiguranika koji nisu stanovnici Hrvatske koristi “besplatno” zdravstvo, a koliko je među njima iseljenih i samo formalno prijavljenih na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. No taj bi se problem sada trebao riješiti, osobito nakon uvođenja registra stanovništva, koji ima većina članica EU, i preporuka EU je da ga članice izrade do kraja ove godine.
 

Umjesto čestitke

U subotu, 15.01. hrvatska država slavi 30. rođendan svog međunarodnog priznanja. Mnogi će se tom prigodom prisjetiti brojnih velikih trenutaka i postignuća, pa sam tako i ja odlučio dati skroman prilog spašavanju od zaborava barem nekih djela koja su kroz ova tri desetljeća obilježila i definirala moderno hrvatsko društvo:
Predsjednik Vlade: zatvor.  
Dopredsjednik Vlade: zatvor.  
Predstojnik ureda Premijera: zatvor.  
Ministar gospodarstva: zatvor.  
Ministar poljoprivrede: rad za opće dobro.  
Ministar unutarnjih poslova: zatvor.  
Ministar obrane: zatvor.  
Ministrica EU fondova: zatvor.  
Ministar kulture: zatvor.  
Ministar graditeljstva: zatvor.  
Ministar uprave: čeka suđenje.  
Državni tajnik: zatvor.  
Ravnatelj SOA-e: zatvor.  
Ravnatelj VSOA-e: zatvor.  
Zamjenik ravnatelja VSOA-e: zatvor.  
Stalni predstavnik pri UN-u: zatvor.  
Gradonačelnik glavnog grada: zatvor.  
Gradonačelnik, razno: zatvor.  
Načelnik općine, razno: zatvor.  
Župan, razno: zatvor.  
Dožupan, razno: zatvor.  
Saborski zastupnik, razno: zatvor.  
Predsjednik stranke, razno: zatvor.  
Izvršni predsjednik Dinama: u bijegu od zatvora.  
Predsjednik Hajduka: zatvor.  
Predsjednik Rijeke: zatvor.  
Predsjednik Osijeka: zatvor.  
Predsjednik najveće tvrtke u zemlji: zatvor.  
Dekan Pravnog fakulteta: zatvor.  
Ravnatelj Gradskih groblja: zatvor.  
Predsjednik HGK-a: zatvor.  
Direktor Hrvatskih cesta: zatvor.  
Direktor Hrvatskih autocesta: zatvor.  
Predsjednik uprave Hrvatskih željeznica: zatvor.  
Predsjednik uprave Hrvatskih šuma: čeka suđenje.  
Direktor Hrvatskih voda: rad za opće dobro.
Ravnatelj HRT-a: zatvor.
Direktor JANAF-a: zatvor.  
Direktor Hrvatske lutrije: zatvor.  
Direktor HEP-a: zatvor.  
Direktor INA-e: zatvor.  
Član Nadzornog odbora, razno: zatvor.  

Čestitam i svima drugima koji nisu spomenuti, a koji su također u ovih 30 godina na sličan nesebičan i velikodušan način gradili i oblikovali zemlju koju smo stoljećima sanjali i koju ćemo ostaviti svojoj djeci.

Bernard Jurišić