DUGI RAT

Na što će županijski kozji put od Naklica preko Tugara, Srinjina i Žrnovnice do Stobreča sličiti kada i službeno postane državna cesta kojom se zamjenjuje davno obećana, ali nikad izgrađena četverotračna brza cesta Split–Omiš, nije teško zamisliti. Dionica je to na koju ce se penjati tegljači i autobusi, a s koje će silaziti kapsili...

"RJEŠAVANJE" OBILAZNICE TROGIR–OMIŠ

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Jakov Prkić / Cropix
Izvor: Slobodna Dalmacija

Pri brzini od 30 kilometara na sat dokon čovjek svašta može raditi. Može, recimo, izići iz automobila i usporedno s njim šetati. Može i malo svježeg zraka uhvatiti, a može i gluposti pričati. Poput ministra Siniše Hajdaša Dončića. Ministar pomorstva, prometa i infrastrukture nekoliko je, naime, puta pred upaljenim kamerama i uključenim mikrofonima izlanuo čistu glupost.

Novinari su ga pitali zbog čega Vlada do daljnjega odustaje od gradnje brze ceste Trogir–Omiš, koja bi rasteretila najprometniji cestovni pravac u državi, a on im je umjesto suvislog odgovora (recimo: nemamo para, ne zanima nas Dalmacija, doći ćete na red nakon što asfaltiramo i zadnji prilaz do zadnjega sela na Žumberku...) ponudio glupost.


Napoleonove serpentine

– U Omišu se upravo gradi vijadukt, nakon toga treba izgraditi most preko rijeke Cetine, te na cestu od Zakučca prema Naklicama spojiti omišku obilaznicu preko koje bi išao promet iz Makarske prema Splitu. To je najbolje i najprihvatljivije rješenje za rješavanje obilaznice Trogir–Omiš – ministrove su riječi koje bi, da nisu potpuna glupost, vrijeđale svako čeljade skućeno na tom famoznom potezu, kojim dnevno, pa makar i ciča zima bila, prođe 50.000 vozila.

S obzirom na ministrove javno izrečene besmislice – što je, ne zaboravimo, istoznačnica za glupost – reporteri “Slobodne” uputili su se pravcem koji još uvijek, prije no što avancira u državnu cestu, nosi županijsku oznaku Ž 6142.

Za potpun ugođaj – kiša, blato i namrgođeni Poljičani naslikani na milenijski tamnoj pozadini – nedostajao nam je tek Hajdaš Dončić. Pa da ga uslikamo pored njegova “najboljeg i najprihvatljivijeg rješenja”. Ili, još bolje, nasred njega.

Čim, u budućnosti bliskoj poput Ratova zvijezda, most preko rijeke Cetine bude sagrađen, vozače će – na nedavno sagrađenom okukastom ruglu koje je prekrilo negdašnju Napoleonovu serpentinastu stazu – dočekati znak upozorenja s ograničenjem brzine na 20 kilometara. No, barem je asfalt nov. Što znači da gume mogu biti stare.


Ograničenje brzine

Skretanje prema Naklicama, međutim, označava ulazak u zonu vožnje na ministrovu odgovornost. Maksimalna dopuštena brzina rijetko gdje prelazi 30 kilometara na sat, kolnik je vidljivo uži od za državnu cestu predviđenih sedam metara, a nogostup ne samo da ne postoji, nego će ga, zbog blizine kuća, na mnogim mjestima biti nemoguće i izgraditi.

Asfalt se, naravno, da zakrpati, no trenutačno stanje – ako zanemarimo strojeve koji, tvrde mještani, već mjesecima na potezu između Tugara i Srinjina rade malo ili ništa – odaje potpunu nebrigu. Rupa rupu mije, a znakovi, oni trokutasti, najopasniji, iskaču pred svakim zavojem kumeći vozače da barem uspore, ako se već, kao u lošem hororu, ne žele vratiti putem kojim su došli.

Pazi, oštar desni zavoj; pazi, oštar dvostruki zavoj; pazi, oštrim dvostrukim zavojima nema kraja; pazi, opasnost od odrona; pazi, neravan kolnik; pazi, sklizak kolnik; pazi, djeca na putu...

Na što će županijski kozji put od Naklica preko Tugara, Srinjina i Žrnovnice do Stobreča sličiti kada i službeno postane državna cesta kojom se zamjenjuje davno obećana, ali nikad izgrađena četverotračna brza cesta Split–Omiš, nije teško zamisliti. Dionica je to na koju će se penjati tegljači i autobusi, a s koje će silaziti kapsili.

Ministre, što kažete na to rješenje?