I dok mnogi žale za kunom (fala bogu da smo je se rješili i potpuno prigrlili euro, kojim ionako odavno sve vrijednije plaćamo), naš sumještanin Joško Čizmić se prisjetio i na fejsu objavio zgodnu crticu iz povijesti našeg mista koja kaže da se u Dugom Ratu u vremenu od 1929. do 1941. moglo plaćati i dugoratskim dinarom, našim dugoračkim novcem, koji je izdavala naša fabrika, tvornica "La Dalmatienne" (kao i sestrinska tvornica u Šibeniku, gdje je ovaj novac također bio u opticaju). Dugorački dinari su se djelili na pare, a s tim našim novcem onda su se u fabrici i mistu mogle kupiti neke osnovne životne potrepštine i platit litra vina nakon smjene u crnoj kući...
Eura i centi, kuna i lipa, dinara i para, kako onda, tako i danas (jerbo uvijek su u nas neke "Mukle ure")... para nikad dosta!

Mukle ure

Minjodu se pijace
i tarace
i rive
i puti
i skuti
i brive
ma ostaju face
i nenadinje
i more
i tvarde kore
i šušuri
i batude
i levantore
i škure bure
a sveja muklo
tuču
i tuču
ure.

  - Jure Franičević Pločar, hvarski pjesnik