DUGI RAT

Za visoko obrazovanje u Hrvatskoj izdvaja se 20% manje novca od europskog prosjeka, dok se cijelo vrijeme govori o tome kako ćemo stvoriti Zemlju znanja. Zemlju znanja u kojoj je svaki početak školske godine obilježen kojekakvim aferama s nabavom knjiga, nastavom u učionicama koje su još uvijek opremljene pločom, klupama i stolicama te premalo plaćenim učiteljima koji su sve češće predmet fizičkih nasrtaja svojih učenika. Zemlju znanja u kojoj studenti štrajkaju od proljeća, u kojoj se kupuju ispiti na fakultetima, u kojoj je Bolonjski sustav daleko od idealnog, a pitanje je i kako će proći državna matura iz koje stalno izviru nove nejasnoće... Uz ovakvo realno stanje, pridodajmo i društvenu klimu u kojoj dječaci sanjaju o zabijanju gola na Old Traffordu, a djevojčice o mjerama 90-60-90. Rijetki među njima reći će da bi htjeli izumiti lijek protiv AIDS-a ili dobiti posao u švicarskom CERN-u...

Zemlja znanja ili odljev mozgova

Piše: Kristina Duvnjak / Biologija.com.hr
Izvor: Biologija.com.hr

“Znanje je moć”, rekao bi Francis Bacon.
U Lijepoj našoj - nije.

Moja prijateljica Barbara ove je godine diplomirala kao profesorica biologije i odlučila upisati doktorski studij. Uspjela je. Bavit će se proučavanjem evolucijskih koračića određenih životinjskih vrsta. Mlada, pametna i obrazovana znanstvenica našla je svoje mjesto pod suncem - u Njemačkoj.

Njezin san je ispunjen i dio snova svih nas, njezinih prijatelja. S druge strane, tugaljivo primjećujem kako sam izraz brain drain ili odljev mozgova naučila i na praktičnom primjeru.

Što kaže statistika? Prema istraživanju zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja objavljenom 2001. godine, čak dvije trećine zaposlenih mladih znanstvenika razmišlja o napuštanju znanstvenog poziva (68,0%) ili države (63,3%).

S druge pak strane, podatak iz 2008. godine govori da se za visoko obrazovanje u Hrvatskoj izdvaja 20% manje novca od europskog prosjeka, dok se cijelo vrijeme govori o tome kako ćemo stvoriti Zemlju znanja.

Zemlju znanja u kojoj je svaki početak školske godine obilježen kojekakvim aferama s nabavom knjiga, nastavom u učionicama koje su još uvijek opremljene pločom, klupama i stolicama te premalo plaćenim učiteljima koji su sve češće predmet fizičkih nasrtaja svojih učenika.

Zemlju znanja u kojoj studenti štrajkaju od proljeća, u kojoj se kupuju ispiti na fakultetima, u kojoj je Bolonjski sustav daleko od idealnog, a pitanje je i kako će proći državna matura iz koje stalno izviru nove nejasnoće.

Vladin program iz 2002. godine “S faksa na posao“ znamo kako je završio, s tim da je danas zbog tekuće recesije situacija još gora.

Diplomirani mladi znanstvenici mukotrpno traže posao i smatraju se sretnicima kad ga nađu, bez obzira na malu plaću. Rade u laboratorijima s ostarjelom opremom ili nedostatkom iste te pokušavaju svojom kreativnošću pratiti inovacije kolega u stranim zemljama kojima su dostupnija daleko izdašnija financijska sredstva.

Uz ovakvo realno stanje, pridodajmo i društvenu klimu u kojoj dječaci sanjaju o zabijanju gola na Old Traffordu, a djevojčice o mjerama 90-60-90.

Rijetki među njima reći će da bi htjeli izumiti lijek protiv AIDS-a ili dobiti posao u švicarskom CERN-u.

Naravno da je tome tako kad djeca gledaju odrasle kao idole, a oni u novinama i na televiziji u reality programima predstavljeni su kao prelijepi ljudi s puno novca kojim mogu kupiti što god požele.

Zašto bi stoga djeca uopće i išla u školu?

Da se vratim na početak priče. Barbara ne živi u idealnoj Njemačkoj, zemlji bez problema u školstvu u kojoj svi žele biti genijalni znanstvenici.

No, tamo kao znanstveni novak živite u stanu po zagrebačkoj cijeni s plaćom gotovo dvostruko većom (za početak) od one u našoj zemlji, a pritom je radna okolina takva da vas samo potiče da budete što bolji.

I, koliko znam, ne prozivaju se Zemljom znanja.