DUGI RAT

Četvrtak, 03.08.2023., 21 h, Dugi Rat, Galerija Krug
Izložba slika akademskoga slikara Emila Bobanovića Ćolića
Organizator: PLU Krug Dugi Rat

U četvrtak u 21 sat u Galeriji Krug u kući kulture u Dugom Ratu svečano će se otvoriti izložba radova akademskog slikara Emila Bobanovića Ćolića. Izložba je doprinos PLU Krug kvaliteti i raznovrsnosti programa 21. Dugoratskog ljeta.

- "Dugoratsko gostovanje Labinjonca, koji je gotovo pola životnog vijeka proveo u rudarskom susjedstvu, inzistira prigodno na dva reklo bi se divergentna temata. Onaj isprovociran Pollockovim drippingom i ovaj noviji, donesen njemu omiljenim konstruktivizmom, geometrijom.... Treba li uopće tražiti poveznice sa Dalmacijom, Pelješcem, Kunom, dolinom Neretve? Ptice su Bobanoviću Ćoliću očito tema dostojna likovnog eliksira. Kakvo li se carstvo permutiranja krije u tim jatima, jaja koje se nameću, redom i disciplinom, kojima vlada zakon skupine!? Jato je savršeno moralo poštivati red kako bi lakše otrpjelo nalet bure, studen. Zima je, nije za očekivati cimblavanje gardalina, igru lastavica, ovo je mjesto hrabrih, vrijeme kuražnih, onih što nisu poletjeli jugu. Imperativ se zna, treba dočekati novu oželandu. Slično vrijedi i za slikara, u osami sažima i propitkuje početke, vlastitu likovnu genetiku… Nestalo je jedara i trabakula, lita i burdiža, treba preživjeti zimu, duge večeri kad čovika i nije baš voja, kad mu se baš ne da. Nosi ga tek razumijevanje i blizina životne suputnice i likovna tema toliko zahvalna za novi iskorak i traženja. Vrijedi dočekati teplije dane, a onda ćemo salbunjerima do novih prostranstva. Plovit se mora, pa makar se i ne makli iz ateljea u Kuni i lada pripadajuće mu odrine!" - napisao je, između ostalog, u predgovoru izložbe Igor Brešan..

Izložba ostaje otvorena do 16. kolovoza.

O SLIKARU EMILU BOBANOVIĆU ĆOLIĆU UZ IZLOŽBU U DUGORATSKOM KRUGU

Treba dočekati oželandu

Piše: Igor Brešan

Ne mogu se oteti dojmu, slikari žive dugo i krepko. Napose ovi mediteranski, puni kolora, svjetla i hedonizma. Rajski ih puti liječe i čuvaju od virusa zala suvremenog društva. Tišina samovanja u ateljeu kao da je svemoćni eliksir, sustavno podsjećanje na mladost i djetinjstvo kad vrijeme nije tako neumitno letjelo isprovocirano kojekakvim urbanim ekscesima i atomskim vremenom. Vremenom punim prljavih rabota koje se hrane globalno lošim vijestima.

Likovni opus Emila Bobanovića Ćolića pratim dugo, ali i prijateljujem sa slikarom, što držim značajnim za razumijevanje onoga što čovjek radi i čime se bavi. I premda je o slikaru puno toga ispisano i izrečeno, napose u nosećim napisima kroz monografske poglede Tonka Maroevića, Antuna Karamana i Marina Ivanovića, usuđujem se i ja dodati koju svoju fusnotu. Dakako ne očekujući pritom da ću otkriti "toplu vodu“, ali mu vlastitim potpisom svakako želim dati na važnosti i značenju. I još jednom prigodno spomenuti tri markantne cjeline te staviti akcent na onu najnoviju, što bilježi slikarevu treću životnu dob. Ptice, po receptu Price i njegovih Opatijskih kišobrana, dovale su Bobanovića Ćolića opet u žižu likovne javnosti kad se, po logici stvari, zapravo najmanje očekivalo. Slikari s tolikim iskustvom, pa i bremenom godina koje fino zataškava vitalnost, radije se zadovoljavaju recikliranjem i permutiranjem već provjerenoga negoli se upuštaju u nešto nepoznato. Novo, što se tiče motiva i samog postupka.

Louboutinova drskost

Dugoratsko gostovanje Labinjonca, koji je gotovo pola životnog vijeka proveo u rudarskom susjedstvu, inzistira prigodno na dva reklo bi se divergentna temata. Onaj isprovociran Pollockovim drippingom i ovaj noviji, donesen njemu omiljenim konstruktivizmom, geometrijom... Radi se o dvama životima, koje je samo vrstan slikar-inovator mogao pomiriti, upariti jedno s drugim. Možda su u njemu razbudio Janus, lice puno reda i savršenstva, naspram onoga razigranoga što slučajnosti špricanja boje daje kreativne moći i pušta neka vodi priču. Ma koliko god u prvom slučaju radio ratio i dekoracija u drugom, na snazi su neizvjesnost, spretnost i neposrednost. Dakako, i sve derivacije koje iz ovakvih promišljanja proizlaze. Moderni se klasičar, kao na početku s trabakulima opet oduševljava sintezom i redukcijom, sada kad se već srce zasitilo strasti i iskrenosti, postupka u kojemu je sama radnja motiv, a ne predložak iz stvarnosti. Razumljivo, tko mari za deskripciju dočim srce kuca žestoko, kad su uloga inspicijenta i sugestije marginalizirane, štoviše suvišne. Žudnja izaziva priviđenje u intimističkim opaskama koje nastoje zabilježiti tek veličanstveni trenutak, kreativni uzlet i stanje euforije. Globalno gledano, desetljećima se kombinacija crvene i crne smatrala estetski neprikladnom, štoviše vulgarnom. Bilo je to vrijeme suptilnosti i nenapadnosti, vrijeme prikrivanja znakova luksuza. Naspram općeg uvjerenja figurirala je elegancija, sušta suprotnost napadnosti. Otresitost i drskost crvene i crne privlačile su i otimale poglede, iskakale hrabro iz mase i figurirale stepenicom iznad svih drugih kolorističkih kombinacija. Svoju popularnost ove dvije boje mogu zahvaliti jednoj osobi – kultnom dizajneru cipela Christianu Louboutinu. Imao je to na umu i slikar u vremenima kad je kreativni trzaj iz zgloba gospodario slikom, bivao neprikosnovenom svetinjom koju je tek u rijetkim prigodama trebalo "dopuniti“, "korigirati“.

Bilo je za očekivati da stvari neće trajati vječno, da će se slikarev menu kad-tad promijeniti. Dogodile su se Ptice, a u slučaju pelješkog umjetnika trebali bi to biti galebovi, no sve asocijacije u smislu širenja teme odvele bi nas na sporedni kolosijek. Manje je bitno koga taj ornitološki svijet okuplja, pjevice, mudre ili pak kočoperne ptičurine, grabljivice, gavranove, golubove ili galebove… Treba li uopće tražiti poveznice sa Dalmacijom, Pelješcem, Kunom, dolinom Neretve? Ptice su Bobanoviću Ćoliću očito tema dostojna likovnog eliksira. Kakvo li se carstvo permutiranja krije u tim jatima, jaja koje se nameću, redom i disciplinom, kojima vlada zakon skupine!? Jato je savršeno moralo poštivati red kako bi lakše otrpjelo nalet bure, studen. Zima je, nije za očekivati cimblavanje gardalina, igru lastavica, ovo je mjesto hrabrih, vrijeme kuražnih, onih što nisu poletjeli jugu. Imperativ se zna, treba dočekati novu oželandu. Slično vrijedi i za slikara, u osami sažima i propitkuje početke, vlastitu likovnu genetiku… Nestalo je jedara i trabakula, lita i burdiža, treba preživjeti zimu, duge večeri kad čovika i nije baš voja, kad mu se baš ne da. Nosi ga tek razumijevanje i blizina životne suputnice i likovna tema toliko zahvalna za novi iskorak i traženja. Vrijedi dočekati teplije dane, a onda ćemo salbunjerima do novih prostranstva. Plovit se mora, pa makar se i ne makli iz ateljea u Kuni i lada pripadajuće mu odrine!

Toliko, kroz dvije slike o slikama Emila Bobanovića Ćolića, o prkosu i odvažnosti s obzirom na dva legitimna ciklusa koja istina nisu od jučer, ali korisna su za razumijevanje danas i ovdje. U vremenima kad na globalnom planu apstrakcija opet „igra“, zahvaljujući velikom povratku slike, pazi paradoksa, kroz figurativna participiranja. Tko bi rekao da Bobanović Ćolić vitalno prati svjetske trendove iz zabiti Kune? Vjerojatno slikar namjerno ne inzistira na aktualnostima koliko slijedi unutarnja estetska preslagivanja, a ta su se oduvijek pokazivala aktualnima, dakako uvažavajući Medovića i Kaštelančića, ali isključivo kroz vlastita inventivna revidiranja.

Crtica o autoru

Emil Bobanović Ćolić rođen je 1926. u Kuni na Pelješcu. Diplomirao je slikarstvo kod Mladena Veže i književnost kod Marina Franičevića na zagrebačkoj Višoj pedagoškoj školi. Dugo je godina živio i radio u Labinu istarskom, Zagrebu i Monzi. Danas pak živi i radi u Kuni i Trsteniku na Pelješcu.