DUGI RAT

U četvrtak, 4. listopada 2018. u Galeriji KRUG u Domu kulture u Dugom Ratu otvorena je samostalne izložba Martina Bordača, slovačkog slikara iz Bratislave, velikog ljubitelja Hrvatske. Izložba se održava u suradnji Galerije Brešan iz Splita i PLU "Krug" Dugi Rat i možete je razgledati u prostorijama galerije..

"Pojednostavljeno, Borodàč je slikar "aditiva" i enformelističkih otpadaka, u najnovijem ciklusu sabirač trijeskovine, iveraka slame koja se čak zna legitimirati intarzijom. Nedvojbeno, slikar podsvjesno materijom nastoji sljubiti rodnu Slovačku i blisku mu Hrvatsku, Bratislavu i Split. I to kroz izmjenu pijeska s jezera Plaveckog Štvrtka, gdje mu je daća i prašine iz kamenoloma u Planom kraj Trogira. Ne tako davno, opijen pripekom i ljepotama Dalmacije orgijao je i ostavljao vlastite otiske (uvećan otisak prsta) stvarajući dopadljive slike pune simbolike...", zapisao je u predgovoru izložbe galerista i likovni kritičar Igor Brešan. Vidimo se na otvaranju izložbe..

CIKLUS ČETVRTKOM U KRUGU

MARTIN BORDAČ - MALI FORMATI

Ne laže Picasso

Piše: Igor Brešan
Izvor: PLU Krug

Martin Borodàč se više ne bavi simbolima i znakovima, kao prije desetak godina kad smo se prvi put sreli, bolje je reći tumačenjem šifriranih poruka s onih svjetova i tamošnjih civilizacija. Danas se oduševljava prirodom pa sve češće pokušava udovoljiti toponimiji okružja na način da materija sama sebi izabere kadar i potvrdi vjerodostojnost pejzaža.

Slikarstvo je to preslagivanja sfernih oblika, geometrijskih likova, amebalnih koncentracija i histereznih krivulja, koje tek povremeno inzistiraju na nekom kolorističkom žarištu, organskom crpilištu, pritajenom životu. Morfologija u doslovnom smislu riječi nastoji uzorkovati materiju in situ, a isticanje vrijednosti iste i negiranje dekorativnosti moglo bi nas krivo uputiti na stanoviti konstruktivizam.

To su najčešće pogledi na teren odozgo, iz ptičje perspektive, s visoka. Naime iz tog je rakursa sve geometrijski definirano dosljednije nego iz bilo kojeg drugog pogleda ili perspektive. Analitički pristup stvarnosti, geometrijskoj karakterizaciji oblika, fragmentaciji i dekompoziciji plohe, odnosno volumena, pa čak i monokromnost koja negira kolorizam, ne baš zanemarivo, futurističkog su naboja.

Baš kao i način lomljenja slike čija svaka krhotina apostrofira drugačiji prostorno-vremenski spin. Svi prodori materija i udifundiranja jedne u drugu imaju u osnovi ipak kubističke korijene, Borodàč je sjajan teoretičar koji vrluda od analitičkog do sintetičkog kubizma.

Od raščlambe viđenoga ka spajanju novoga. Spekuliram pa se usuđujem to povezati s “blizinom” Češke i utjecajem na tamošnje formiranje likovne filozofije kubista. Bila bi to nekako opća mjesta kojih se Borodàč dotiče ne mareći toliko za povijesna načela koliko za igru preslagivanja kao posljedicom raspoloženja ali i istraživačkih
nastojanja, prvenstveno diktata materije, rekosmo.

Pojednostavljeno, Borodàč je slikar "aditiva" i enformelističkih otpadaka, u najnovijem ciklusu sabirač trijeskovine, iveraka slame koja se čak zna legitimirati intarzijom. Nedvojbeno, slikar podsvjesno materijom nastoji sljubiti rodnu Slovačku i blisku mu Hrvatsku, Bratislavu i Split. I to kroz izmjenu pijeska s jezera Plaveckog Štvrtka, gdje mu je daća i prašine iz kamenoloma u Planom kraj Trogira.

Ne tako davno, opijen pripekom i ljepotama Dalmacije orgijao je i ostavljao vlastite otiske (uvećan otisak prsta) stvarajući dopadljive slike pune simbolike. Grafizmi, lokalizirane cjeline s papilarnim linijama, danas sve češće idu na ruku redefiniranju strukture, ljepoti materije, pa i decentnosti neboje.

Zapravo sve je kao i uvijek do sada bandažirano papirnatim bež trakama, a nespretnosti polaganja temelja slikarsko su polazište i geodetska parcelacije površine platna. To uplanjivanje ljepljivom trakom koliko god bilo presudno u formiraju slike u konačnici gubi značenje i važnost, ali joj ostavlja tonalitet i ugođaj. Borodàč je slikar koji to ne želi biti, on je zaokupljen problemom objekta odnosno njegovom rekonstrukcijom. Zato osjeća potrebu dokinuti sve što se oslanja na subjektivnost ili na određeno i čvrsto gledište, u nastojanju da se iscrpe sva očekivanja iz variranja polazišne forme. Ne laže Picasso: "Ako čula deformiraju, samo duh formira"!