DUGI RAT

U utorak, 12 lipnja 2018. s početkom u 20:30 sati u Galeriji KRUG u Domu kulture u Dugom Ratu otvorena je samostalna izložba Žarka Čovića, slikara iz Tučepa sa adresom u Zagrebu. Izložba se održava u suradnji Galerije Brešan i PLU "Krug" Dugi Rat i možete je razgledati u prostorijama galerije.

Žarko Čović, rođen je 1949. godine u Opatiji. Diplomirao je grafiku na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1975. u klasi Marijana Detonija. Bavio se novinskim i likovnim dizajnom. Živi i radi u Zagrebu, odnosno Tučepima. O njemu i njegovoj umjetnosti par riječi pred otvaranje izložbe reći će Igor Brešan. Vidimo se u utorak u galeriji..

ULOMAK IZ PREDGOVORA IZLOŽBE

Krik protiv sentimentalizma

Piše: Igor Brešan
Foto: Zdravko Cota

Bombardirani ste svim i svačim... Uglavnom crnilom i lošim vijestima. Ni žutilo iz dokolice vas više ne mami, glamur još manje, štoviše, čini vas razdražljivima. Je li to život koji ste priželjkivali? Razočarani ste egzistencijalnim minimumom, ali i nadama u boljitak. Kao da su privilegija drugih? Ustrašeni ste za bližnje više nego za sebe. Tješite se, ostaje vam srećom štafelaj i boje koje su godinama istiskivale obveze prema matičnoj kući i poslu grafičkog urednika. Ono malo, a zapravo puno, ono što većina nema i ne razumije... Osame i vlastita intima, promišljanja koja treba pretočiti u sliku.

Slikarstvo je do jučer bilo uglavnom vrijedno kurioziteta, živjelo je nenametljivo tihim nekim životom, zapravo postrance. Ono što je izlazilo iz ateljea zadovoljavalo je potrebe bližnjih, bile su to uglavnom slike namjenski motivirane, uspomenske, nadasve čitljive i razgovjetne, šarmantno narativne, gotovo dokumentarističke.

U zadnji tren shvaćate kako još uvijek imaate dragocjenu rundu životnosti, pa i u trećoj životnoj dobi. Hrabrite sebe kako je velika sreća već priskrbiti šansu za popravni ispit. Ali, avaj... napokon slobodni, a opet puni obveza, onih kućnih, običnih što se monotono gomilaju iz dana u dan.

Godinama ste osjećali potrebu i nužnost zaokreta, no monotonija posla, kuća i stres velegrada s ponekim obrokom onako s nogu, veselja u obiteljskom krugu nisu vam dali da provedete zamisli u djelo, da spremno dočekate promjene o kojima ste godinama razmišljali.

Sad već sigurni u sebe, jer se izgubiti naprosto ne može, uviđate kako je došlo vrijeme napraviti famozni zaokret i početi živjeti nesputano, slobodnije, zdravije što je najvažnije. Mentalno čišće. Posljedica svega je da se kao umjetnik više ne zadovoljavate lijepim prizorima ribarenja, maslinama, idiličnim poljima levande, borovima, marinama i turističkim viđenjem Dalmacije koje nam je pokralo dušu. Ne odričete se manirizma koje je znalo očarati, na prvi pogled. Ipak, istražujete radije na zasadama action paintinga, idolizirajući Murtića. Zašto skrivati, napose veličine koje vas snaže i krijepe, lučonoše?

I opet je tu Biokovo sa svim svojim ljepotama, bogato, a škrto. Podstup, mjesto odrastanja čini se rezervatom svih čuda i čula, povodom svih divljenja. Sve je ostalo gotovo isto u centru likovne pozornosti, ali nekako drukčije donešeno, manje eksplicitno, s implozijom, praskom iznutra. Rasprskana umjetnost, gotovo nadrealna, trag postaje smisao, dramatični se osjećaji nižu kroz izobičeno i deformirano, kroz gomilanja i kovitlace, no nadasve spontano.

Naboj umjetnika istinski je sadržaj, lakmus na kojemu se iščitava nerv, duša. Nema više panike ni straha, crno iz podloge tek je signal prošlosti i prijeđena etapa, stavljeno u funkciju isticanja dopadljiva kolorita. Boje i prasak od „jučer“ ne poznaju mjeru i red, hrabro prkose dramatikom.
 

Implozija umjesto eksplozije

Priču ipak treba personalizirati, do u tančina vezuje se za slikara Žarka Čovića. Sjećam se svjedočenja velikog Murtića dočim me subjekt priče uvjerava kako se bez obzira na pomak ipak nije odmakao od znane mu motivike i okružja. Govorio je Murtić negirajući kolege preslikače, kopiste: „Moj osnovni motiv uvijek je neki fenomen u prirodi transponiran na način koji mi dopušta izvjesnu fantaziju bez koje uopće nema umjetnosti.“ Tu ni faktografija nije nužnost, jer svako opisivanje, detaljiziranje i hvatanje prizora vodi na staro, zapravo rezultira poražavajućim spoznajama, konformizmom.

Makar se na prvi pogled ne bi reklo, ali Dalmacija i sada, izmrvljena, još doji dušu Čovićevu, doživljajna sfera kao da je magični okvir za prerađenu i revidiranu istinu, za slike iz prošlosti. Strukturalno je sve nekako na okupu, ali u nekom drugom prerasporedu, onom kako srce traži i diktira. Slikara čini slikarem upravo snaga pretvorbe, odmak od viđenoga i vidljivoga. Kao da su u pitanju stihovi kakvog zabludjelog Parnasovca.

Danas i Čović vidi u umjetnosti cilj svojega postojanja, ona je smisao života i čini čišću i uzvišeniju stvarnost. Stvarni je svijet tek dekor, napose egzotična priroda tučepskog zaleđa. Njegove nove slike svojevrstan su krik protiv romantičarskog sentimentalizma i realističke utilitarnosti. Čović je zapravo drugi čovjek, po spoznajama, umjetnost je tu radi nje same. Ona je sama sebi dostatnom i ne traži nužno široki auditorij, obraća se biranim jedinkama, a ne blaziranoj svjetini, uljuljanom konfekcijom.

Topla duša će se na koncu braniti upitom: "Zar ne razaznajete prtine Biokova, raslinje i haljine godišnjih doba? Ma sve je još tu, netaknuto, treba se tek bolje zagledati.“

Slika je poput žene, zanimljiva dok je pokušavate shvatiti, razumjeti i smjestiti u prostoru, odnosno vremenu.