DUGI RAT

Ljudi često u životu kažu “Volim te”, a da to ne misle. Iako je te dvije riječi jednostavno izgovoriti, teško ih je dokazati. Istina je, lijepe riječi do mnogih srca dopiru, ali ako iza njih ne stoje djela, razočaranje je neizbježno. Što su riječi uvjerljivije, a iza kojih ne slijede djela, to je razočaranje veće i bolnije. Vjerojatno ne postoji čovjek na svijetu koji nije na neki način doživio razočaranje u ljubavi, pa je stoga veza između ljubavi i djela razumljiva. U vezi između dvije osobe uvijek postoji mogućnost biti iznevjeren. No kad promatramo vezu između čovjeka i Domovine, onda samo čovjek može iznevjeriti, Domovina ne. U Hrvatskoj ne vidim nikakve krize osim krize morala, znanja, sposobnosti i ljubavi prema Domovini. Kad ne mogu riješiti stvarne probleme onda nas političari zamaraju svojim izjavama, a mediji pune stranice tim beskorisnim ispraznostima ...

ČOVJEK I DOMOVINA

Vole li uopće Hrvatsku oni koji odlučuju o njenoj sudbini?

U Hrvatskoj ne vidim nikakve krize osim krize morala, znanja, sposobnosti i ljubavi prema Domovini. Kad ne mogu riješiti stvarne probleme onda nas političari zamaraju svojim izjavama, a mediji pune stranice tim beskorisnim ispraznostima

Piše: Dr.sc. Ivica Tijardović
Članak je objavljen i u Glasu Koncila od 18.01.2009.

Vezali smo tečaj kune uz euro, što smatram dobrim, ako je za očekivati gospodarski razvoj i zbog uvođenja eura jednog dana. To svakako pogoduje i brojnim građanima koji se guše u kreditima.

No u slučaju zaista tržišne ekonomije (bez intervencija države, tj. HNB) hrvatski građani koji su se zadužili kod banaka mogli bi na ulice, jer bi umjesto, naprimjer 3000 kuna u eurima mjesečno morali otplaćivati dugove banci od možda 5000 kuna u eurima ili više, što nije ni građanima ni vlasti u interesu.

Ako je više od 90% banaka u vlasništvu stranaca, pitam se tko u stvari vlada Hrvatskom? Zar smo baš morali prodati banke (i to sanirane)? Često se pitam: Vole li uopće Hrvatsku oni koji odlučuju o njenoj sudbini?

Mislim da sve građane Hrvatske zabrinjava ponašanje prosječnog političara, čast izuzecima, jer je identično ponašanju političara od prije dvadeset i više godina. Istina je da se forma promijenila, ali sadžaj nije.

Naime on je samo političko glasačko tijelo u funkciji vrha stranke, ne odlučuje o ničemu, jer politički vrh odlučuje o svemu, ali mu je za uzvrat dopušteno sa strane namiriti svoje potrebe.

Praktično to znači: Indiferentno gledajući vas u oči, govori jedno, misli drugo, radi treće, spreman je satima govoriti o prijedlogu zakona kojeg nije pročitao, smatra se autoritetom za sva područja ljudskog djelovanja, pa i šire, a u stvari je zauzet samo i isključivo svojim životnim potrebama, pa puku što ostane.

U puku je prevladalo pjesničko mišljenje o političarima:

Medna je riječca, srce otrovno,
oči ognjene, prsi od leda;
ljubit kaže, mrzi skrovno,
vijek ne želi, sveđ te gleda;
jedno misli, drugo čini:
vara, izdaje, laže i hini.

Ne vjerujem da nam mogu omogućiti bolju budućnost oni koji su stvorili više od 50 milijardi dolara inozemnog duga, uništili gospodarstvo i uglavnom sve već prodali.

Hrvatska ima pametne ljude i potencijala, ali ti ljudi znanja i sposobnosti ne mogu dobiti priliku, jer dominiraju karakteristike koje nemaju ništa zajedničkog s moralom, znanjem, sposobnošću i ljubavlju prema Domovini.

Dovoljno je pogledati vijesti i najgledanije emisije. Riječ je uglavnom o crnoj kronici i porukama koje ne potiču na kreativnost. Stoga se ne treba čuditi što nam djeca, a na kraju krajeva i samo društvo, ne vide bolju budućnost.

Kad je u pitanju Hrvatska onda isključivo dijelim ljude na one koji Hrvatsku vole i na one koji Hrvatsku ne vole.

Začuđujuće je da ima građana Hrvatske koji nju uopće ne vole. Netko to otvoreno kaže, pa čak i mrzi sve što je Hrvatsko, a netko pokazuje to svojim djelima.

Mnogi doživljavaju Hrvatsku kao državu od koje moraju nešto dobiti, a neki pak od nje sami uzmu.

Srećom, velika većina građana Hrvatske ipak voli ovu zemlju, od Hrvatske ne traže ništa, osim pravde i poštenja.