DUGI RAT

U petak, 3. kolovoza 2012. godine u Zemunikovim dvorima u Zeljovićima,  s početkom u 20,30 sati, održati će se Večer domoljubne poezije, pod dirigentskom palicom Mladena Vukovića. Zahvaljujući udruzi Jesenice, okupljalištu zaljubljenika i njegovatelja naše baštine, pobornika očuvanja i razvoja starih sela Jesenica, zagrljenih u kolajni od čak 17 mjesnih crkvi, i ovogoljetnog se kolovoza uspinjemo do kamenih Zeljovića i Zemunikovih dvora, dalje od buke oktanskih benzina i bliže nebu, da uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti stihom zahvalimo svima onima koji utkaše svoj život, ili prohodočastiše na neki drugi način svoju žrtvu na oltar domovine, ucijepivši se u pobjednički naraštaj koji je dosnivao milenijski san i uskrisio Lijepu našu do njezine samostalnosti na kraju drugog tisućljeća ...

VEČER DOMOLJUBNE POEZIJE U ZELJOVIĆIMA

Ljetni ustihovljeni povratak u Jesenice

Izvor: Udruga Jesenice

Vratit ću se

Vratit ću se u kuću svoju rođenu,
gdje sunce pragove oraša bjelinom,
vratit ću se na staze uzke, zelene,
gdje zore mirišu uljem i vinom.
Vratit ću se domu svome djedovskom,
izvoru kod sela, što djevičanski teče,
vratit ću se sutonima modrim i srebrnim,
što grade bjelokostne kule u blagdansko veče.
Vratit ću se večernjicama svečanim
u seoskoj crkvi pred Gospinim danom,
vratit ću se oblacima jutarnjim,
s kojima sam drugovao u djetinjstvu ranom.
Vratit ću se tamo, gdje more moje diše,
gdje mati moja plače u samoći,
tamo ću se vratit, gdje mjesečina sjajna
nad krovovima tihim u hladnoj kaplje noći.
Možda više mojih večernjica nema,
niti crkve stare, niti bielih zora,
vratit ću se ipak, da pohodim tebe,
moja draga majko, tugo moga mora.

                                       Branko Klarić

Ovom zavjetnom molitvom za svoj jesenički zavičaj tragično skončanog i prešućivanog pjesnika BRANKA KLARIĆA (Jesenice, 12. VIII. 1912. – Križni put, svibanj 1945.), prisjećamo se njegove žrtve za domovinu i posvećujemo mu ovogodišnju treću Večer domoljubne poezije u prigodi stote obljetnice njegova rođenja.

Zahvaljujući udruzi Jesenice, okupljalištu zaljubljenika i njegovatelja naše baštine, pobornika očuvanja i razvoja starih sela Jesenica, zagrljenih u kolajni od čak 17 mjesnih crkvi, i ovogoljetnog se kolovoza uspinjemo do kamenih Zeljovića i Zemunikovih dvora, dalje od buke oktanskih benzina i bliže nebu, da uoči Dana pobjede i domovinske zahvalnosti stihom zahvalimo svima onima koji utkaše svoj život, ili prohodočastiše na neki drugi način svoju žrtvu na oltar domovine, ucijepivši se u pobjednički naraštaj koji je dosnivao milenijski san i uskrisio Lijepu našu do njezine samostalnosti na kraju drugog tisućljeća.

I u ovo globalno doba, kada se malim narodima suspreže da slave svoje nacionalne veličine, valja pohvaliti mar harnih Jeseničana i Dugoraćana što po treći put u ovo kameno gnijezdo sjatiše deset pjesnika koji se predstavljaju svojim stihovljem zamakanim u tintu rodoljublja i slobode.

U to kolo svetog desetoslovlja ovog kolovoza zaigraše STIPAN MEDVIDOVIĆ (1948.), LUJO MEDVIDOVIĆ (1950.), MATE BULJUBAŠIĆ (1951.), NIKŠA KRPETIĆ (1953.), AUGUSTIN AGO KUJUNDŽIĆ (1955.), PETAR VULIĆ (1957.), VLADISLAV PERIĆ (1959.), IVICA ŠUŠIĆ (1962.), MARIO BILIĆ (1963.) i ĐURĐICA TIČINOVIĆ (1969.).

Neki od njih su i puškom hodili u Domovinskom ratu, tom najčasnijem obrambenom ratu u svijetu, jer ni jedna pobjednička vojska nije dala u tamnice toliko svojih generala, koji okajaše i zadnje grijehe što srušiše jugoslavensku državu koju nam svjetski moćnici, a i naši vođe zaslijepljeni političkom mrenom magluštine nametnuše.

Evo nas tu da stihom, domoljubnom lirikom posvjedočimo svoju zapretanu ljubav prema svom zavičaju i domovinu, koju tako rajski prekrasnu nasljeđujemo za svoje potomke.

I kao što su naši djedovi kamenom gradili svoje dvore, tako i pjesnici riječju grade svoje utvrde od stiha, u kojima se sklanjamo pred povijesnim pogibeljima i u nespokojima duše.

Kakva je lirska utvrda antologijska pjesma Hrvatska prije 105 godina rođenog našijenca DRAGE IVANIŠEVIĆA (1907. – 1981.), koja bijaše melem tolikim sinovima lipe Lijepe naše razasute svijetom. I kojima tuče ura da se vrate svome kraju, da počinu na rodnom kamenu, da počnu novi život na voljenoj grudi.

I da u ovom okrilju stijenja stihom filigranski optočimo kip domovine, da uživamo u svečanosti domoljubne poezije, koja kao mirisni kapar u stijeni urasta u novu književnu tradiciju svete nam Dalmacije i Hrvatske.