Poetska večer u Narodnoj knjižnici u Dugom Ratu

U Narodnoj knjižnici u Dugom Ratu u četvrtak, 2.5. od 19:30 sati u organizaciji udruge "Tvornica" Dugi Rat, uz lijepe stihove i zvuk gitare mladih dugoraćana Marte Pešut i Bruna Bijukovića podružiti ćemo se s dva pjesnika iz splitskog poetskog kruga, Ivicom Sorićem i Sinišom Kekezom.  Kako predstaviti Surija i Sinu dugoratskom čitateljstvu (i potencijalnoj publici)?

POETSKA VEČER U DUGOM RATU

Piše: Mladen Banović

Ivica Sorić Suri iz Tugara već je kultni Poljički pjesnik. U službeno radno vrijeme predavač je fizike na splitskom FESB-u. Zaljubljenik je u prirodu, dugogodišnji planinar, vodič po Mosoru, instruktor i predavač, u preostalo vrijeme poeta, amaterski glumac,.. koji se s svojim pjesmama tiho ušetao i u školske čitanke. Dosad je objavio tri zbirke poezije, izvrsno ilustrirane radovima Dalibora Popovića, Darinke Giljanović i Andree Musa, legendarne i teško dobavljive "Žuti kompresor" (1990.) i "Vidi točku šest" (1997.) koje imaju visoko mjesto među hrvatskom poetskom publikom, te "Bijeli medvjedi i narančaste elipse" (2018). Nove pjesme i nova zbirka s nestrpljenjem se očekuju. Još u ovom desetljeću ako bude sreće. Ali nije priša. I stare uspješnice i najnovije hitove s pjesničkih "top lista" čuti ćemo odmah nakon prvomajske proslave u prostorima dugoratske knjižnice, u interpretaciji neke prelijepe umjetnice snenog glasa ili vjerojatnije, hrapavim glasom samih autora.

suri i sina

Siniša Kekez splitski je novinar i pjesnik koji će se predstaviti dugoraćanima stihovima pjesama "Splita mi je puna kita", "Pjesma Ivici Oliću", "Zašto si mi pokazala svoj žuti auto", "Moja žena zna s novcem", "Opet slušam Mišu..", i još nizom uspješnica iz svoje prve zbirke  poezije "Splita mi je puna kita" (2016). Poezija je to koja se ne libi iskrenosti i humora. Kritična je i oštra, ne bježi od (sumorne) svakodnevice, preispitivanja i samoispitivanja, no prepuna je ljubavi i humora te obračuna sa stereotipima opjevanog nam Splita i Dalmacije.

Sinišine pjesme iako još nisu osvanule u hrvatskim kurikulumima, našle su lako svoj put do srca brojnih štovatelja poezije i lijepe riječi. Tko zna, jer krhko je znanje, možda Bađun i Toza "srepaju" neke Sinine stihove o životu u Splitu i Dalmaciji, tom cvitu Mediterana, u neki novi opaki rap hit i naprave i bjelosvjetsku glazbenu karijeru?

Siniša Kekez rođen je 1966. u Splitu. Radio je kao nastavnik, lektor, knjižar, novinar, redaktor, urednik, kolumnist. Trenutno radi kao novinar u redakciji kulture u Slobodnoj Dalmaciji. Pjesme je objavljivao u zbornicima splitskog Rječilišta, u časopisima "The Split Mind", "Poezija", "Tema", "Mogućnosti", u Slobodnoj Dalmaciji, te na web stranicama Zagrebačke slavističke škole, "Ulaznica" i "Kritična masa", kao i na Trećem programu Hrvatskog radija.

Eto, svitu, nakon prvomajskog uranka vidimo se dan poslije i na Poetskoj večeri s Surijem i Sinom u Narodnoj knjižnici u Dugom Ratu u organizaciji udruge "Tvornica" Dugi Rat.
 

I piramida mi je puna kita!

Dugoratske piramide šljake

 

Priče iz davnine

                                      Autor: Ivica Sorić Suri

Na kamenoj klupi
šiparice iz crkvenog zbora
treniraju za Uskrs.
Bože moj, Bože moj,
zašto si me ostavio.
Ali to nema veze s Kranjčevićem.
On je za njih samo
lekcija iz hrvatskog.

Dječak što se igra u vodoskoku
kaže drugom dječaku
što se isto igra u vodoskoku:
Možda ću sutra ovdje naći kornjaču.
Nada umire posljednja.

Ne znam gdje ću leći noćas,
zakasnio sam na zadnji avion
via moje selo.
Prolazeći kraj zadnjeg otvorenog štekata
u mračnom gradu
na trenutak sam zastao.
Samo mi se učinilo da je to Ona.

 

Suri i Sina


Splita mi je puna kita

                                              Autor: Siniša Kekez

Volio sam te, Splite,
onako kako dijete voli ludog, pijanog ćaću.
Volio sam tvoju smiješnu žalost,
zapuštenu ljepotu i grezu dobrotu.

Dugo sam bio sretna čestica
tvoje nepresušne solarne energije.
Kao srdela tekao sam u jatu tvojim ulicama
bio dah tvoga podrugljiva cereka,
vlakno tvojih mornarskih i težačkih mišića,
list kupusa na tvome šarenom Pazaru,
travka tvoga bučnog stadiona,
ton u tvome vječnom šlageru
čestica pudera na licima tvojih glasovitih ljepotica.

Puno sam te volio, Splite,
pa i više nego je trebalo.
Volio sam te kao člana familije
htio biti jedno od tvoje zakonite djece,
a da je trebalo, ostao bih i mulac.

Davao sam ti najbolje od sebe,
za tebe zaboravljao tko sam i što hoću.
Želio sam se kao glatka ploča ugraditi pod tvoje noge,
tamo negdje kod ‘Bonačića’.

Zbog tebe sam se žurno vraćao iz svijeta,
štrebao sam da tebi koristim,
više držao do Rive nego do svoga tinela.
Sve bih napravio da ti bude bolje,
da zablistaš kao siromašni genij na kvizu znanja,
kao anonimna trgovkinja na izboru ljepote.

A danas, nakon pola vijeka, kažem:
Splita mi je puna kita.
Dosta mi je, Splite, tvoga vina i tvoga heroina,
neizdrživa mi je muka od fjake i Hajduka.
Povraća mi se od tvojih blesa zagledanih u nebesa
grozim se tvojih glupana i njihovih maligana.

Neću, Splite, biti jamac za tvoje vječne kredite,
ne želim te žaliti dok prodaješ obiteljsko srebro,
neću ti dati milostinju kad prosiš pored Pjace,
trisnit ću te dok kljucajući čekaš svoga dilera,
puknit ću te nogom dok pijan ležiš u Getu.

Dosta mi je tvoga kurvanja po Đardinu,
tvoga sranja i pišanja po kantunima,
puna mi je kita tvoje žalosne prepotencije!
Dosta mi je tvoga prsta u more, prsta u uvo i prsta u pupak.
Stavi si prst u guzicu, ti glupi stari grade!

Odtugovao sam tebe i sebe
i svu tvoju drugu musavu, zapuštenu djecu
koja svakodnevno naviru iz tvoga neugaslog rodilišta.
Jesi li im uredio škole i igrališta
i osigurao kakva radna mjesta?
I mandril je bolji roditelj od tebe, zviri jedna!

Što si napravio za ikoga od nas
koji smo te voljeli kao najrođenijega,
što smo ti prali zube i noge,
mijenjali ti košulje i vrčine
i uređivali pristojniji dom?

Ništa nisi napravio, kurbin sine, baš te bilo briga.
Ti si dječački naivno svoje srce davao
falšim, praznim ljepoticama koje su te zamantale,
redikulima što su te nasmijavali,
pijancima koji su te opajali.

Svoju si uzicu krotko predavao bezdušnim mafijašima,
birokratima koji su te ispokradali,
laskavcima koji su te obrlatili,
fetivima bez sjećanja i časti,
licemjerima koji su te blagoslivljali,
spasiteljima koji su te upropastili.

Lapane, pametnija ti je guzica od glave!
Kako si tako glup preživio sva ta stoljeća?
Na mene više ne računaj.
Snađi se sam,
ti ludi, stari tondinu.

Umorio sam se, Splite,
iscrpio kao muha što se naudarala o prozor.
Odustajem,
drugu polovicu života dat ću sebi.
Tebe prepuštam drugima.
A volio sam te, znaš i sam.

Lako ćeš ti preživjeti ovo odustajanje,
kao i tisuće sličnih svih ovih stoljeća,
kao što ćeš preživjeti i ove naoko izuzetne lopove i barbare.
Jer ti si svjetski rekorder u trpljenju udaraca,
grogirani boksač koji ne pada,
pijanac djetinje jetre,
narkoman s gipkim žilama,
kurva koja se ne troši.

Nema te dubine od koje ti ne možeš ići niže,
možeš disati na škrge, a možeš i ne disati,
hraniš se suncem, a možeš i bez njega.
poput lišaja u kakvoj neosunčanoj ulici.

No kad se sve skonča, ti se opet dižeš,
star, izubijan, načet,
dišeš,
s ljepotom koju ne mogu sakriti
neprospavane noći i ulični ožiljci,
hrapav glas i nedostajući zubi.

Ostajem ovdje, Splite,
ali na mene više ne računaj.
Ako si ti neiscrpiv, ja nisam.

I s olakšanjem odustajanja,
bez dišpeta kažem
u to vječno nasmijano,
propalo, a ipak lijepo,
nedokazivo lice:
Splita mi je puna kita.

Povezani članci

Who's Online

We have 330 guests and one member online

  • admin