DUGI RAT

Moja ‘Vitina grupa’ bila je prva naoružana postrojba Domovinskog rata! Bilo nas je točno 24, osnovali smo se u brvnari kod Radmanovih mlinica, u kanjonu Cetine. Poslije je ta grupa postala poznata Šesta cetinska flota. A sad nas tretiraju kao da nikad nismo ni postojali... - rekao je, između ostalog u razgovoru s Miloradom Bibićem Mosorom, novinarom slobodne Dalmacije, postolar, vozač, uspješan kuglač, zapovjednik u Domovinskom ratu, a sad opet postolar - Vitomir Brzović Vito, rodom iz Svinišća... Prije nego što počnem govoriti o svojoj ulozi u Domovinskom ratu, želim spomenuti jednu epizodu iz svoga sportskoga života...

POSTOLAR, VOZAČ, USPJEŠAN KUGLAČ, ZAPOVJEDNIK U DOMOVINSKOM RATU, A SAD OPET POSTOLAR

Vitomir Brzović Vito:

Moja Šesta je u ratu bila - prva!

Moja ‘Vitina grupa’ bila je prva naoružana postrojba Domovinskog rata! Bilo nas je točno 24, osnovali smo se u brvnari kod Radmanovih mlinica, u kanjonu Cetine. Poslije je ta grupa postala poznata Šesta cetinska flota. A sad nas tretiraju kao da nikad nismo ni postojali...

Piše: Milorad Bibić Mosor / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Bio sam infišan u kuglanje, kao kuglač splitskog Marjana doživio sam veliku radost osvajanja naslova prvaka Europe. A onda sam se radi kuglanja iz Splita preselio u Zagreb i postao član Medveščaka.

Imao sam treći rezultat u državi, svjetski kuglački velikani Nikola Dragaš i Zdravko Boljat bili su neprikosnoveni, ali kao treći kuglač ondašnje Jugoslavije nisam mogao ni primirisati kuglačkoj reprezentaciji.

Zašto? Jedan divan čovjek, istaknuti kuglački funkcionar i partijac mi je otvoreno kazao: “Vito, ti si politički nepodoban za reprezentativca Jugoslavije!”.

Hvala mu i danas na iskrenosti, i on se kao i ja zgrozio nad tom činjenicom. No i bez sudjelovanja u reprezentaciji Jugoslavije, iako sam to zaslužio, kuglačka epizoda ostala mi je zabilježena kao vrlo drag komadić moga života.

A sad ono što je posve obilježilo moj život – naš časni Domovinski rat!

Bujasov poziv

Taman je počelo ljeto, zvao me je iz Splita veliki čovjek, brigadir Mladen Bujas, tadašnji sekretar za obranu Općine Split, kazavši: “Vito, vidiš i sam šta se sprema, bi li moga organizirat jednu grupu... Ma ne triban ti dalje objašnjavat, sve ti je jasno!”.

Kazao sam mome dragome Mladenu da mi da dva i po sata vremena. Istog dana, 30. lipnja 1990. godine, formirana je takozvana Vitina grupa, koja je dobila ime po meni, njezinu zapovjedniku.

Bilo nas je točno 24, osnovali smo se u jednoj brvnari, kod Radmanovih mlinica, u kanjonu Cetine. Poslije je ta moja grupa postala poznata Šesta cetinska flota.

Ta moja Vitina grupa bila je prva naoružana postrojba Domovinskog rata!

Ja sam bio glavni operativac, a istinski očevi te jedinice bili su Mladen Bujas i Ivo Jelić. Sjećam se, general Jelić je došao do nas, njegove riječi odzvanjale su kanjonom Cetine:

“Branite svoja ognjišta, vi ste na svome, ali nikad nikome, pogotovo ratnom zarobljeniku, ne činite ono što ne biste htjeli da netko s druge strane vama učini. Budite časni ljudi i pravi vojnici!”

Dva prava vojnika i dva velika čovjeka Ivo Jelić i Mladen Bujas zaključili su da je općina Omiš, s kanjonom Cetine, Zamosorjem i Vrujom idealna za gerilski rat.

Lako smo organizirali ljude s tog područja, bili su to dokazani domoljubi. Za samo dva, tri mjeseca Šesta cetinska flota dosegla je veličinu satnije, bili smo odlično uvježbani, zaista smo bili prava vojska u svakom pogledu.

Moram istaknuti da smo imali odlične odnose s civilnim vlastima u Omišu. Oni su znali i ono što nisu znali KOS ni UDBA, znali su za naše postojanje, tko smo i gdje se krijemo, gdje vježbamo, gdje se spremamo za obranu Domovine.

Ne želeći preskočiti nikoga tko je dao svoj veliki doprinos našoj jedinici, ja ipak s posebnim zadovoljstvom ističem trojicu ondašnjih čelnika Općine Omiš – Željka Josipovića, Ivicu Franića i Iku Maršića! Bili su vrlo hrabri, vrlo mudri i vrlo vješti...

Jelićev plan

O tome koje smo sve zadatke bili spremni učiniti, dakako, neću govoriti. Dvije akcije ipak vrijedi spomenuti. Prvi zadatak nam je bio zauzeti Stanicu milicije u Omišu, uzeti iz nje oružje, naoružati naše ljude.

Sve se isplaniralo do u najsitnije detalje, ali intervencija nije bila potrebna, Stanica milicije pala je u naše ruke zahvaljujući razumnim ljudima s obje strane, našima iz Općine Omiš i ljudima koji su zapovijedali Stanicom milicije.

Naše najveće iskušenje svakako je predstavljao plan zaustavljanja oklopno-mehanizirane kolone iz Sarajeva. Imali smo informaciju da se radi o oko 200 vozila, da planiraju dolazak na Jadransku magistralu, da žele krenuti od Vruje prema Omišu. I dalje.

Mi smo već, ajmo tako reći, izbužali Vruju tako da smo kamenjem mogli zatrpati magistralu, bio je u planu i srušiti tunel u Medićima. Tako da neprijateljske snage ostanu izolirane na tom potezu.

Imali smo spremnih oko 900 dragovoljaca za tu akciju. Ipak, do akcije u kojoj bismo sigurno bili uspješni nije došlo. Kolona se, očito znajući za naš plan, zaustavila na Ivan Sedlu. General Jelić sa svojim suradnicima znao je kako ih spriječiti. I sigurno bismo ih spriječili.

Želim naglasiti i to da je u ljeto 1990. godine organizirana i osigurana logistička i sanitetska potpora postrojbe. Izvršeno je opskrbno osiguranje, i to hranom, pićem, intendantskom opremom, te sanitetskim materijalom i opremom. Osigurana su vozila za prijevoz te, djelomično, opskrba streljivom za pješačko naoružanje, minsko-eksplozivna sredstva, te sredstva veze. Bili smo osnovica potpore cijelog prostora Dalmacije.

Dugiratski TIN - Prvi naš oklopni transporter napravljen u Dalmaciji

I još samo jedan detalj: imali smo i prvi naš oklopni transporter napravljen u Dalmaciji koji su izradili veliki domoljubi u tvornici Dalmacija u Dugom Ratu, na čelu s Antom Pavlovićem - zvao se Tin...

Djelovali smo točno godinu dana: od 30. lipnja 1990. do 28. lipnja 1991. godine. Tada dio naših članova prelazi u 114. brigadu ZNG pod zapovjedništvom Ante Čatlaka, a dio u 4. gardijsku brigadu kojom je zapovijedao Ivo Jelić.

E, sad ću nešto kazati što će sigurno zazvučati nestvarno: ispalo je kao da Vitina grupa i Šesta cetinska flota nisu ni postojale!?

Ozbiljno, ne šalim se! Mi jednostavno nismo priznati kao postrojba Zbora narodne garde, odnosno Hrvatske vojske. Nema nas nigdje u papirima. Nema kome nismo pisali, tražili ono što nas pripada, ali sve nam je dosad bilo zaludu. Ispada da su svi znali za nas, ali šalju s jedne na drugu adresu da tražimo svoja prava.

Pisali smo predsjedniku, premijeru, ministru obrane... Sa svih strana – muk! Čudno i neobjašnjivo.

Sastajemo se svakog lipnja u našoj brvnari u kanjonu Cetine gdje je sve i počelo. Spremamo se dogodine obilježiti 20. obljetnicu našeg formiranja. Želimo da na našoj fešti obavezno budu Mladen Bujas i Ivo Jelić. Uz njih i svi dobri ljudi koji su nam na razne načine pomagali kad nam je to bilo najpotrebnije.

Bez obzira na to, moram kazati, neobjašnjivo šikaniranje, moji vojnici i ja ponosni smo što smo dali svoj doprinos u stvaranju samostalne Hrvatske.

Držim se i držat ću se one uzrečice Stipe Despota: Poštuj tuđe, voli svoje!

Omiški Staljin

Za vrijeme Domovinskog rata dobio sam nadimak – Staljin! Zbog svoga brka, ali i svoje autoritativnosti i odlučnosti.

Znalo je biti zafrkancije u stilu: nije samo SSSR imao Staljina, imamo ga i mi u Omišu!

Usvojena himna

Dok bi se u brvnari organizirali važni sastanci, pred brvnarom bi se, da bi se zavarao trag, igralo na balote, pilo, pjevalo... Kao da se radi o nekoj veselici, a ne o važnim sastancima. Usvojili smo kao svoju i onu poznatu omišku himnu:

... Tukli su nas vitri, nevere od rata, al slomili nisu granu od Hrvata...