MljeTrek 2011: Priča jednog trekkera

Trekking po Mljetu"Duh prepun nevjerice, da sam to zaista doživio, još uvjek leptiriše iznad mljetskih staza, odmara se sjenovitim šumama, sunča na vidikovcima, sa slanim vjetrom s mora diže se preko samoće Zone 4, krivuda oko otočića, preskače morske rukave kao potočiče. Isplatilo se postati treker. S takvim uspomenama nikad neću postati bijedan starac.". Ima njih puno, stvari o kojima pričamo, spominjemo ili bar maštamo. Nekima ostaje u sjećanju doživljaj, koji je značajan samo za njih, kao neka osobna legenda, a neki to prihvate kao legendu tek kad ih netko uvjeri u izuzetnost događaja ...


TREKKING

MljeTrek 2011

Piše: Bojan Jevševar / Treking-liga.com
Foto: Bili
Izvor: Treking-liga.com

Ima njih puno, stvari o kojima pričamo, spominjemo ili bar maštamo. Nekima ostaje u sjećanju doživljaj, koji je značajan samo za njih, kao neka osobna legenda, a neki to prihvate kao legendu tek kad ih netko uvjeri u izuzetnost događaja.

Trekking po Mljetu

Tako sam dosad shvaćao kao legendarne treking preko Velebita Paklenica-Senj sa gempardovim rekordom, i dionicu oko Zaglava na Škrapingu. TransVelebit je kultan zbog dužine, dok je pobjednik nešto posebno baš zbog toga, jer je trka bila nešto posve novo i teže od najtežeg. I njegov rekord još stoji.

Drugačije vrste legenda je etapa oko Zaglava na Škrapingu, kao što je sinula Josipu Tomiću. Takvu ideju možemo nazvati genijalnom, jer se u ono vrijeme nije znalo ni šta ni kakav je treking.

Danas ta etapa predstavlja kult svakom ultrašu. Sa njom Jole je prevazišao dojmove o tome, na kakvom terenu može biti sportska staza. Zbog nekoliko metri penjanja i još više zbog prvobitne ljepote, u isti dah opasne i opake, Zaglav će biti uvjek izazov, zbog kojeg će neki biti spremni proliti svoju krv.

Da li će nešto zaista postati legenda zavisi naravno od svega, što če se još dogoditi. Ako treking ugasne sa sportske scene, ugasnut će i sjećanja na sve, što bi moglo postati legenda. Ako u nadolazećim godinama prevaziđemo sve to s težim i dužim stazama, o tim prvim trkama nećemo pričati kao o legendarnima. A može se pokazati, kako su te trke bile nešto, što nikako više ne uspijemo ponovo uraditi ili bar nikako da ulovimo gempardov velebitski rekord. Možda čemo o njemu pričati kao recimo o Bobu Beamonu.

Bilo kako bilo, ovogodišnji treking na Mljetu ja sam već u stijenama posle dosad neviđene četvorke u sebi proglasio za kultni treking, zbog kojeg sam podigao kriterije i za lijepo i teško i opasno. Umjetnici hrvatskog jezika među trekerima sad svakako morate stvoriti novu riječ za one škrapaste pećine, zbog kojih su neki prešli u vodu i plivali uz obalu.

Trekking po Mljetu

Da sam malo bolji plivač, možda bih i ja našao taj mokri put, jer mi je pogled na pećine cjelih 20 m iznad vode, a iznad njih neprohodna borovina, natjerao straha u kosti, da sam se osječao kao miš u stupici.  Kad mi se negde usred penjanja prema civilizaciji odronulo kamenje, da sam skoro pao do hridi i bridi usred valova, shvatio sam, kako pašmanske škrape i Zaglava nikad više neću označiti kao nešto opasno. Bar ne za iskusnog trekera.

Za mljetsku ultru ja bih uveo kvalifikacije kao za velike svjetske maratone - u ultru na Mljetu mogu se prijaviti samo oni, koji su u poslednje dve godine istrčali dva ultra-škrapinga.

Teških trekinga bilo je dosad puno, ali postoji razlika između teškog zbog dugog trčanja u teškim uvjetima i teškog zbog toga, jer se trčati uopće ne može. Posebno ako se neke dionice mogu proći samo na sve četiri ili čak trbuhom, plivanjem, guranjem kroz blato, akrobacijama kroz lijane i trnje. Jedina utjeha u takvim trenutcima bila mi je:"Drugima je još teže!".

Kad sam se probio na vrh Bijeda, smijao sam se, kakvu su famu organizatori pravili od tog brda, a sve je bila samo šetnja. Kad sam se na silazku konačno probio kroz džunglu trnovitih lijana, nasmiješio sam se, jer sam znao, da nitko neće tako brzo proći, pošto sam diplomirao iz muvanja kroz zamke takve šume več u Istri prošle godine.

Kad sam ušao u Blato, prekršeći zakon uvjerenosti, koji veli, da nikad ne provjeravam dubinu vode s obje noge, i zastao, dok sam sasvim polako, nježno propadao u blatne dubine, pitajući se, dal živo blato uistinu postoji ili je to samo fikcija iz stripova, opet sam se nasmiješio - kad sam osjetio tvrdo ispod blata.

Kad sam se koridorom divljih svinja u idealnoj liniji probio do serpentine, zbog svoje visine sve po koljenima i trbuhu, opet sam se odobrovoljio - takvom životinjskom stazom do tada nisam prošao. A kad sam izašao iz Zone 4, osmjeha više nije bilo. Samo olakšanje - izvukao sam se.

Ljepota prirode nepopisiva je i toliko subjektivna, da zapravo i ne vrijedi pisato o tome, jer je nitko ne može doživjeti iz opisa. Opis može samo probuditi asocijacije i sjećanja onima, koji su tu ljepotu već doživjeli.

Posle trekinga mnogima sam rekao, kako sam očekivao predivnu prirodu tog nacionalnog parka i samo sam zbog toga prevalio put preko pola kontinenata, ali uprkos najvišem išćekivanju bio sam iznenađen nad veličinom prirode.

Trekking po Mljetu

Već prva staza preko padine do zaljeva na sjeveru otoka bila je priča iz priče. S najboljim snom resetirana memorija bilježila je predivno cvijeće, mirise, poglede na more, čarobnu zavodljivost uske staze koja je krivudala među granama, korijenima i kamenjem.

Odmah iza kontrole prešao sam u slijedeći zaljev, gde su me nježne glatke stijene podsjetile na voljene pašmanske škrape. Zatim malo uzbrdice i trkački odmor po udobnim cestama kroz mirisnu sjenu mljetskih šuma.

Nakon toga došao je prvi strmi uspon prema grebenu, gdje sam uživao u natjecateljskom naponu, ptičjem cvrkutanju, u raznolikosti mediteranske vegetacije i lijepim trekericama, koje su žurile u suprotnom smjeru. Kameni vrh sa panoramom kao s nekog velebitskog brda potpuno me iznenadio. Tih 300 i nešto metara iznad mora, a pogledi kao da sanjam negde u Alpama!

Uspon prema vrhu Bijeda podsjetio me na brdo mog djetinstva, Kamnik, gde se kamenitim strmim grebenom upire vjetru nisko, krivudavo drveće. Pa odmah iza toga trepavi tok vrućeg zraka na južnoj padini, stjenovite hrge preko kojih se klizi kao po snjegu, sigurno zbog čvrstih grana, za koje se mogu uhvatiti. A u dnu, da ne izletim prebrzo u Blato, zaustavljaju me trnovite smijuljaste lijane, šaptaju mi, hihotaju se, uvjerene, kako ću naivno pasti u njihovo naručje, dok ih pogledom zaljubljenika zavaravam, da još ne znam, kako su opasne.

Trekking po Mljetu

Zaustavim se za tren i pogledam okolo; ušao sam potpuno u njihov svijet, kao Striborova šuma, sve su okolo mene, čekajući u svim niansama zelenih sjena, tako nježne. Čak poželim, da im se predam, da me obaviju sa svojom strašću, da me uhvate svojim trnima, da dišemo zajedno kao čudesan spoj vidljive i nevidljive prirode. Ali opet je želja za pobjedom u meni jača od želje po sladostrastnoj predaji i kao vjeverica odmuvam kroz njihove zagrljaje prema suncu i vjetru, koji nosi glasove močvare.

Samo što dobro upadnem kroz trsku, već me prvi korak otrijezni. Jedna noga još visoko, kao da želim hodati vodom, a druga sve dublje. Osjećam blato, kako mi navire sve više prema koljenu, osječam savršenost prirode sve okolo.

U vodenom zrcalu ispred mene odsijevaju strme padine iza močvare, u šuštajućoj trski ptice prepričavaju svoje obiteljske probleme, gasovi sa sulpurom u verigama mjehurića kao iz šampanjca izlaze iz blata sve okolo - priroda razgrađuje sve prirodno - samo će mene razgraditi i napuniti te otrcane cipele i gače sa mnom samim u malo promjenjenom, razrijeđenom stanju. Sve neprirodno na meni potonut će i čekati na arheologe sljedeće civilizacije. Nalik na rodu zasanjan shvatim, da je podloga tvrda i kao trekerski duh odvučem svoje teške noge dalje.

U Zonu 4 ušao sam neodlučno i oprezno i odmah požalio. Koliko god razmišljam o najbržem ulazku i izlazku iz te jezive zone za nepripremljene trekere (a tko bi bio pripremljen, kad je organizator još u uputama obećao trčanje po stazama bez ikakvog škrapiranja ili žbuniranja?), na kraju se sve svede na to, da treba sve proči obalom. Jer ta jeziva Zona 4 jeste najteža, ali je i najljepša.

Trekking po Mljetu

Netaknuta priroda, kaotično išarana sa stjenama, prevjesima, stupovima, svim vrstama jadranskih grmova i biljaka, teških mirisa na popodnevnom suncu. Životinjske su me staze vodile od prevjesa do prevjesa.

Na najljepšim liticama puzao sam izpod niskih prevjesa, visući s jednom nogom i rukom ko panda sa grane, i gledao kamenje, kako pada trideset metara u bjelu morsku pjenu. Sve oko mene izmješano crnozeleno žbunje, bjeli kamen i blistave holografske mrlje svjetlosti, a ja kao djete, koje traži utočište pred zlom civilizacije.

Poslednjih sto metara do rta bilo je sve, što pustolovsko dijete u meni treba, da se digne u kozmos, ili kao što neki kažu: raj, nirvanu,... Izlazak iz Zone 4 prema zapadu je u prvom djelu zbog skoro neprohodne vegetacije u gornjem dijelu i strmih stjena uz more najteži i najopasniji dio.

Neki su izabrali vodu i odplivali nekoliko sto metara. Ja sam kao alpinista prešao stjenovitom obalom, prvi put na trekingu osjećajuči fizičku opasnost. Uz to morao sam stalno penjati gore dole, u jednoj jarugi 20 m dole i s druge strane isto toliko gore.

S jedne strane grubo razjedeno kamenje u svakom mi je dodiru stanjivalo kožu na prstima, s druge strane u nekim prevjesima gromade trulog kamenja rušile su se ispod mene. Sa Zonom 4 ovaj je treking postao najveća trekerska pustolovina, koju sam dosad odradio.

Iza toga je došla zaključna dionica za razmažene trkače, koja je posle proživljavanja Zone 4 malo podcijenjena, bila bi čak dosadna, da nije staza tako lijepa, udobna, da se moglo uživati u trčanju i bez energije, i dragulja, koje je poslijepodnevno sunce darežljivo sipalo u plavozeleno more.

Trekking po Mljetu

Ponovo sam oživio s plivanjem, koje je u ovako čistom i toplom moru i estetski, ne samo fizički užitak. I to je jedan od tonova, koji ovaj treking pretvaraju u simfoniju, kakve svijet još nije čuo. Ni bezvezno drkanje na osmicu preko grebena i istom stazom nazad, pa spuštanje sa vidikovca samo da se dvaput prođu neke stepenice, samo za kilometražu (dobro, bili su bar lijepi kilometri), nije mi smanjilo uznesenost, koja me nosila već šest sati.

Svršetak moje staze uz Malo jezero bio je vrijedan zaključak za dušu, pijanu od lijepote, i tijelo, pijano od adrenalina. Več me tamo lovila nostalgija, jer sam znao, da lijepšu stazu u životu neću više doživjeti.

Duh prepun nevjerice, da sam to zaista doživio, još uvjek leptiriše iznad mljetskih staza, odmara se sjenovitim šumama, sunča na vidikovcima, sa slanim vjetrom s mora diže se preko samoće Zone 4, krivuda oko otočića, preskače morske rukave kao potočiče.

Isplatilo se postati treker. S takvim uspomenama nikad neću postati bijedan starac.


Trekking po Mljetu

Povezani članci

Who's Online

We have 256 guests and no members online