Anatomija krize: Kapitalizmu glava u torbi

Sadašnja financijska kriza nije samo financijska nego je prvi pokazatelj duboke ekonomske krize, a po mnogim elementima može se reći, i krize jednog gospodarsko političkog sustava: liberalnog kapitalizma. Komunizam je pao početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a kapitalizam koji se s njim nadmetao i koji ga je kao sustav pobijedio, počeo se urušavati. U međusobnoj borbi su održavali jedan drugog. Izgleda da se kapitalizam bez protivnika, bez takmaca više od deset godina, uspavao i povjerovao u svoju savršenost i tako se našao  u slijepoj ulici ...

FINANCIJSKE KRIZE

Anatomija krize: Kapitalizmu glava u torbi

Iako su financijske krize stari ekonomski fenomen, one uvijek iznova iznenade ekonomiste, sudionike financijskih tržišta, monetarne i fiskalne vlasti. Iznenade i same političare, bez obzira koliko moćni bili. Izgleda da nema te moći niti sile koja može spriječiti financijske krize.

Piše: Ljubo Jurčić / MADEin
Izvor: SeeBiz.eu, MADEin

Kapitalizam se našao u slijepoj ulici. Sada treba napraviti nekoliko koraka natrag, do raskrižja gdje će se sresti s elementima socijalizma (državne intervencije) i morati će donijeti odluku kojim putem i kako dalje krenuti. S manje ili više države u gospodarstvu? Tržište za nikog nije upitno. Samo je pitanje je li ono svemoguće ili treba tu i tamo pomoć države da savršenije funkcionira?

Ljubo Jurčić

Imajući u vidu promjene koje se dogodile proteklih 60-tak godina na globalnoj sceni može se postaviti pitanje je li svjetski politički sustav koji je uspostavljen 1945. godine potrošen? Politički i svjetski ekonomski sustav definiran je 1944. i 1945. godine na temelju tadašnjih političkih i ekonomskih moći i odnosa. U međuvremenu, dolar je izgubio ekskluzivnost jedine svjetske rezervne valute i dobio ravnopravnog takmaca u euru.

Japan i Njemačka su izrasle u drugu, odnosno treću gospodarsku svjetsku snagu. Kina, Indija i dijelom Brazil postaju sve značajniji ekonomski i politički globalni čimbenik. Rusija, nakon pada Sovjetskog saveza i desetogodišnje stagnacije, zahvaljujući prirodnim bogatstvima postaje sve više ekonomski, vojno, a time i politički utjecajnija. Procesi koji se odvijaju posljednjih tridesetak godina (nakon šesdesetih) jednom riječju zovemo proces globalizacije. Globalizacija zahtijeva globalne institucije i globalnu politiku nasuprot međunarodnih institucija i međunarodne politike dogovorene nakon drugog svjetskog rata.

Ova i mnoga druga pitanja jednostavno se nameću, zbog dubine krize koja je prvo zahvatila Ameriku i onda se velikom brzinom proširila po cijeloj zemaljskoj kugli.


Krize su svjojstvene kapitalizmu

Financijske krize su prvi pokazatelj poslovnih, odnosno ekonomskih ciklusa. Poslovni ciklusi su svojstveni kapitalizmu kao što su  svojstveni zemljotresi geologiji Zemlje. Kapitalizam ih je oduvijek imao i uvijek će ih imati. Financijske krize postoje otkad postoji i suvremeni  (papirni) oblik novca.

Financijske krize su zajedničko ime za nekoliko vrsta kriza: dužničku krizu, tečajnu krizu, bankarsku krizu, burzovnu kriza, td. Ako se pojavi u snažnijem intenzitetu, ona se neminovno širi u ostale dijelove financijskog  i gospodarskog sustava proizvodeći gospodarsku i socijalnu krizu.

Suvremene financijske krize datiraju još iz sedamnaestog stoljeća (Tulipomanija 1636). Do sada najpoznatija kriza je ona s kraja dvadesetih i početka tridesetih godina prošlog stoljeća. Od 1970. godine do 2007. godine u svijetu je bilo 127 bankarskih kriza, 208 tečajnih kriza, 63 dužničke krize, 42 dvostruke krize (bankarska + tečajna), i 10 trostrukih kriza (bankarska + tečajna + dužnička).

Financijske krize nastaju kada počne brže rasti količina novca i novčanih surogata i izvedenica novca (financijska sredstva) od realne imovine. Govoreći vrlo pojednostavljeno količina financijskih sredstava treba biti jednaka vrijednosti realnih sredstava (roba, usluga i imovine). Kako se povećava vrijednost roba i usluga i vrijednost imovine tako treba povećavati i financijsku imovinu. U dugom roku njihov rast mora biti isti jer u suprotnom dolazi do neravnoteže između financijskog i realnog tržišta a time i do krize. Novčana ponuda  treba pokrivati vrijednost roba i usluga. Ako količina novca raste brže od proizvodnje roba i usluga doći će do inflacije i do obezvređivanja novca. Slično je i kod imovine, ako količina novčanih surogata i izvedenica brže raste od vrijednosti imovine na koju se oni odnose, samo je pitanje trenutka kada će doći do njihova obezvređenja.

Komunizam je pao početkom devedesetih godina prošlog stoljeća a  kapitalizam koji se s njim nadmetao i koji ga je kao sustav pobijedio,  počeo se urušavati. Dolar je izgubio ekskluzivnost jedine svjetske rezervne valute i dobio ravnopravnog takmaca u euru.


Hrvatska pred dužničkom krizom

Vrijednost financijskog tržišta, u nekim sustavima, može odražavati vrijednost nacionalnog bogatstva. Rast nacionalnog bogatstva prije svega proizlazi iz povećanja (proizvodnje) dodane ili novostvorene vrijednosti u nacionalnom gospodarstvu. Iz dodane vrijednosti isplaćuju se i plaće, dividende i porezi.

Iz plaća, dividendi i poreza financiraju se direktno ili indirektno investicije u povećanje imovine. Zbog toga povećanje cijena dionica ne znači i povećanje vrijednosti „realne“ imovine. Može se reći da dio povećanja cijene dionice fiktivan onoliko koliko je taj porast veći od stope porasta efikasnosti kompanije.

Financijske krize su uvijek rezultat veće potrošnje od proizvodnje. Veća domaća potrošnja od domaće proizvodnje je jedino moguća ako više uvozimo nego izvozimo. Veći uvoz od izvoza, odnosno negativni saldo vanjskotrgovačke bilance pretvara se u vanjski dug. Dug inozemstvu može rasti do iznosa dok Inozemstvo procjenjuje da zemlja može otplaćivati dug. Zbog toga je važno uvijek držati vrijednost vanjskog duga u određenoj proporciji s vrijednošću domaće proizvodnje i vrijednosti domaće imovine kao garancije vraćanja tog duga.

Najpouzdaniji indikator o dugoročnom rastu vanjskog duga je dugogodišnji negativni saldo u vanjskotrgovinskoj (tekućoj) bilanci plaćanja. Kad dug premaši granicu sigurnosti povrata, kamate se povećavaju, inozemstvo prestaje posuđivati, gospodarska aktivnost u zemlji se smanjuje, dug se ne može kvalitetno otplaćivati i tako nastaje dužnička kriza. Nažalost, Hrvatska se nalazi na tom putu.


Bankarska kriza

Dužnička kriza može se u kratkom roku se pretvoriti u tečajnu krizu. Zbog visoke sklonosti uvozu i zbog potrebe vraćanja duga potražnja za stranim sredstvima plaćanja (devizama) brže raste od njihove ponude. Javlja se nedostatak deviza. To rezultira povećanjem tečaja strane valute i smanjivanje vrijednosti domaće. Ovakvo kretanje odnosa vrijednosti domaće i strane valute naziva se tečajna kriza.

Najčešće tečajna kriza izaziva vrlo visoku inflaciju što se pak smatra najtežom bolešću gospodarstva. Taj efekt je vjerojatniji ako je zemlja manja i ako joj valuta nije konvertibilna.  U situaciji nedostatka deviza (i inflacije) građani podižu svoju štednju i depozite iz banaka i tako prouzrokuju bankarsku krizu. Bankarsku krizu izaziva svako veće povlačenje depozita i nepovjerenje štediša u bankarski sustav.


Špekulanti na tržištu

Veća domaća potrošnja od domaće proizvodnje može se realizirati i preko tržišta kapitala. Na tržištu kapitala trguje se vrijednosnim papirima, dionicama i obveznicama. Vrijednosnim papirima financira se povećanje poslovne aktivnosti (proizvodnje). Kad poduzetnik odluči povećati obujam poslovanja potrebna su mu financijska sredstva za investicije.

Osim bankarskog kredita, ta sredstva se mogu pribaviti emisijom (izdavanjem) i prodajom vrijednosnih papira: dionica i obveznica. Za investiciju od 100, kompanija izda u istom iznosu vrijednosne papire čijom prodajom prikupi potrebna financijska sredstva. Na jednoj strani uvećava se realna“ imovina za 100, a na drugoj strani postoje vrijednosnice u istom iznosu.

Postoji ravnoteža između realne i financijske („papirne“) vrijednosti, odnosno vrijednosni papiri imaju pokriće u realnoj imovini. Često vlasnik (kupac) dionica ili obveznica da bi došao do gotovine ili zbog kupnje drugih vrijednosnih papira prodaje one koje posjeduje. Cijena koju postiže ovisi o profitabilnosti kompanije i općem kretanju na tržištu kapitala. Ako je ponuda neke dionice veća od potražnje, njena cijena pada. Vrijedi i obrnuto kad je potražnja veća od ponude, njena cijena raste. Često ta promjena cijena nema veze s efikasnošću kompanije nego s drugim okolnostima.

Špekulanti vrše transakcije na tržištu s ciljem zarade u kratkom roku. Oni često mogu stvoriti uvjete za neopravdani rast ili pad cijene pojedinog vrijednosnog papira ili cijele burze. U vrijeme kad burza općenito  „raste“,  cijena dionica raste a da vrijednost imovine za čije je financiranje poslužila uopće ne raste ili raste puno sporije od cijene dionica. To rezultira neravnotežom između „vrijednosti“ realne imovine i cijene vrijednosnog papira kojom je ta  imovina financirana.

Kad cijena dionica brže raste od vrijednosti kompanije tada se financijsko tržište „napuhava“. Tako nastaje financijski „balon ili „mjehur“. Balon raste dok ga nešto ne bocne ili dok sam od sebe ne prsne. To se počne događati kad se pokuša napraviti obrnuti proces, tj. kad se vrijednosni papir pokuša pretvoriti u realnu“ imovinu iste vrijednosti i ta transakcija ne uspije, nego se dobije puno manja vrijednost. Tada većina želi prodati dionice i time ruši njihovu cijenu. Burza počne padati. Nastaje burzovna kriza.

Burzovne krize dovode do redistribucije nacionalnog bogatstva. U Europi i Aziji će biti manja burzovna kriza nego u Americi, budući da se ova gospodarstva značajnije financiraju bankarskim kreditima.


Ponavljanje grešaka

Svaka generacija napravi istu grešku. U prvoj fazi zaborave da suvremeni novac i njegovi surogati i izvedenice nemaju unutarnju vrijednost, nego da njihova vrijednost proizlazi iz efikasnosti gospodarstva. U drugoj fazi pomisle da su otkrili čarobnu tajnu proizvodnje novca i novčanih surogata i kroz to način brzog načina bogaćenja bez štetnih posljedica. Nakon što su uvjerili sami sebe, uvjere i mnoge druge u tu čarobnu formulu. I tako krene euforija. U trećoj fazi  je neizbježno buđenje i suočavanje (mnogih, ali ne svih) sa surovom stvarnošću.

Burzovna euforija uvlači  mnoge, željne lake i brze zarade u burzovne transakcije. Kad burza raste svi imaju osjećaj da zarađuju. Da se bogate. Budući da porast vrijednosti dionica nema realno pokriće, prije ili kasnije dogodi se „krahburze. Mnogi izgube svoju imovinu. To su oni koji su kupili skupo, a morali prodati jeftino. Međutim, postoje i oni koji su kupili jeftino i prodali skupo. Zbog toga, burzovne krize dovode do redistribucije nacionalnog bogatstva. Oni koji su kupili jeftino i prodali skupo i povukli se s burze prije sloma ti su uvećali svoje bogatstvo.

Nakon sloma burze cijene realnoj imovini padaju. Kupujući sada „realnu“ imovinu po manjim cijenama dodatno uvećavaju svoje bogatstvo.

 
Gospodarska kriza

Veća burzovna kriza proizvodi ozbiljnu gospodarsku krizu, osobito u zemljama gdje se kompanije više financiraju na burzi nego bankarskim kreditima. To je slučaj Amerike. U burzovnoj euforiji cijene dionica naglo rastu. Zbog zarada na burzi i osjećaja bogatstva raste domaća potrošnja, iako se domaća proizvodnja ne povećava. Ljudi postaju optimističniji glede financijske budućnosti pa se lakše odlučuju za uzimanje kredita.

Kreditna ekspanzija dodatno povećava tekuću potrošnju nad domaćom proizvodnjom. A razlika između veće domaće potrošnje od domaće proizvodnje je ujedno razlika između većeg uvoza od izvoza koja se pretvara u vanjski dug. Vanjski dug raste. Vanjski dug se može dijelom umanjiti prodajom nacionalne imovine strancima. Međutim, ako kroz duži rok vanjski dug zemlje raste, osobito ako raste brže od domaće proizvodnje, gubi se povjerenje u tu ekonomiju. Stranci zbog toga počnu smanjivati ulaganje u tu zemlju. Smanjuje se inozemne potražnje za nacionalnom imovinom, a time i vrijednosti imovine, odnosno, nekretnina.

Pad cijene nekretnina može biti prvi indikator da su cijene dionica napuhane čime počinje njihov pad i burzovna kriza. Financijska budućnost postaje neizvjesna. Smanjuje se potrošnja što rezultira smanjenjem potražnje i proizvodnje. Zbog smanjenja proizvodnje tvornice počinju otpuštati radnike koji ostaju bez dohotka čime se dodatno smanjuje potražnja i zemlja ulazi u recesiju odnosno gospodarsku krizu.

Ako se to dogodi u velikoj zemlji kao što je Amerika onda cijeli svijet trpi posljedice. Sadašnja burzovna i bankarska kriza u Americi znači i da su mnogi strani ulagači izgubili svoje uloge i time doveli u pitanje svoju stabilnost u vlastitoj zemlji i na taj način prenijeli financijsku krizu. Gospodarska kriza u Americi znači i smanjenje potrošnje. a time i uvoza u Ameriku. Ako se primjerice uvoz u Ameriku smanji 200 milijardi $ (što su četiri ukupne godišnje proizvodnje Hrvatske) to znači da će se u ostatku svijeta smanjiti proizvodnja za tih 200 milijardi dolara. Tako se američka gospodarska kriza širi u ostatak svijeta. U ovakvim krizama uobičajeno se javlja i protekcionizam (tj. zaštita od uvozne robe), što dodatno smanjuje međunarodnu trgovinu a time i ukupnu svjetsku proizvodnju.

Postoji vanjska sličnost japanske krize u drugoj polovici devedesetih  i sadašnje američke. Banke su također bankrotirale, burze su padale, cijene nekretnina su padale i preko 40%. Japan se od toga oporavlja cijelu dekadu i dio troškova te krize pokrio je javnim dugom koji je prešao 150% bruto domaćeg proizvoda. Ameriku također čeka dekada oporavka.

Zbog nedostatka  ponude novih dionica i novih preuzimanja bilo je za očekivati pad hrvatske burze i on bi se dogodio i da nije bilo američke krize.

Međutim, ona ne može koristiti iste politike za oporavak. Naime, Japan je u krizu ušao kao svjetski kreditor, a Amerika je ušla u krizu kao svjetski dužnik (preko 10.000 milijardi $). Olakšavajuća situacija za Ameriku je da ona funkcionira na slobodnom izboru građana i poduzetnika i prirodnoj tržišnoj selekciji. Najjači će preživjeti i stvoriti još jače gospodarstvo.

S druge strane, socijalna komponenta u Americi nije značajna, tako da država lakše prebrođuje teže krize. Budući da dolar ima konkurenta u euru, sada je Americi mnogo teže i mnogo skuplje financirati krizu s globalnog financijskog tržišta. U svakom slučaju, američka znanost i politika suočena je s velikim izazovima.


Pad hrvatske burze

Na drugoj strani, u Europi i Aziji će biti manja burzovna kriza nego u Americi, budući da se ova gospodarstva značajnije financiraju bankarskim kreditima. Zbog toga su Europljani mnogo jasnije i energičnije počeli spašavati svoje banke na kojima počiva njihovo gospodarstvo.

Zbog različitih gospodarskih i financijskih sustava u Americi, Europi i Aziji izgradnja novog sustava mnogo će više potrajati nego što se sada predviđa. Razlog tome je što je financijski sustav podsustav ukupnog političkog i gospodarskog, sada već globalnog sustava, kojega treba definirati i dogovoriti prije financijskog.

Hrvatska burza nema velike ili gotovo nikakve sličnosti sa europskom, a pogotovo s američkom. Tamo se preko tržišta kapitala financiraju poduzeća i dominantne transakcije su poslovne, a u manjoj mjeri špekulativne. Hrvatska burza ili hrvatsko tržište kapitala bio je „logičan“ nastavak pretvorbe, privatizacije i pifizacije, odnosno jedan od načina preuzimanja društvenih poduzeća, a ne njihovog financiranja.

Dio špekulativnih transakcija, osim preuzimanja, iskoristio je „nesavršenost“ hrvatske burze za špekulativno bogaćenje. Zbog nedostatka  ponude novih dionica i novih preuzimanja bilo je za očekivati pad burze i on bi se dogodio i da nije bilo američke krize. Američka kriza je dodatno pogoršala situaciju ali isključivo preko psihološkog efekta.

Hrvatski bankarski i burzovni sustav, odnosno cijeli Hrvatski financijski sustav ovisi o našoj gospodarsko politici i psihologiji ponašanja štediša i sudionika tržišta kapitala. Ako se gospodarska politika ne promijeni s ciljem bržeg rasta domaće proizvodnje, Hrvatska će se vrlo brzo suočiti s dužničkom krizom.

Od 1970. do 2007. godine u svijetu je bilo 127 bankarskih kriza, 208 tečajnih kriza, 63 dužničke krize, 42 dvostruke krize

Krediti nisu karitativne nego poslovne transakcije u kojima kreditori žele povrat svoga novca i to s kamatom. U situaciji kad je vanjski dug gotovo jednak vrijednosti domaće proizvodnje i kad je kamata na dug veća od stope gospodarskog rasta to postaje ozbiljan nagovještaj s jedne strane pada standarda hrvatskih građana a s druge strane dužničke krize.

U takvoj situaciji tržište kapitala postaje manje važno a više špekulativno.

Povezani članci

Who's Online

We have 562 guests and no members online