DUGI RAT

"Mala se Hrvatska, a nije samo umjetnost u pitanju, kroz prošlost lako odricala i onih na koje se danas pozivamo jer je neosporno u pitanju baština, obvezujuće naslijeđe. Budući je PLU "Krug" u mojoj triesetogodišnjoj suradnji oduvijek imao razumijevanja za likovne "kružoke" ovogodišnju sam izložbu prigodu iskoristio dovodeći u goste pet vrhunskih a zanemarenih umjetnika, s željom da ih barem nakratko prihvatimo svojima, bliskima. Da ih se prisjetimo..., pa makar to bio svojevrstan memento, do neke bolje, značajnije prigode.", piše Igor Brešan u najavi novog događaja Dugoratskog ljeta.

I bi tako!

U dugoratskom "Krugu", Poljičkoj likovnoj udruzi, u petak, 17.07.2026. s početkom u 21 sat održati će se svečano otvorenje izložbe slika "Kvintet zaboravljenih". Svojevrsni je to likovni memento posvećen vrhunskim hrvatskim likovnim umjetnicima: Makanec, Parač, Janda, Bratanić i Prica,... na koje su moderni umjetnički krugovi u hrvata pomalo i zaboravili. Pa eto lijepe prigode da se u večernjem smiraju još jednog vrućeg dana Dugoratskog ljeta malo i "osvježimo" uz likovne radove "kvinteta zaboravljenih".

Vidimo se u petak u Krugu... i nemojte "zaboravit" svratit.

Likovni memento: Kvintet zaboravljenih

Piše: Igor Brešan
Izvor: PLU Krug Dugi Rat

Igor Brešan: Kvintet zaboravljenih (Makanec, Parač, Janda, Bratanić, Prica)
Galerija Krug, Dugi Rat
Dugi Rat od 17. 7. do 30. 7. 2026.

U mojoj novinarskoj i galerijskoj praksi naslov "Trinaest pegulanih", s pratećom izložbom u splitskoj Starogradskoj vijećnici, zauzima posebno mjesto. Ne toliko zbog tugajljivih, a time intrigantnih, životnih priča trinaest likovnih umjetnika koji su obilježili drugu polovicu 20. stoljeća u kulturno-umjetničkoj praksi Dalmaciji, koliko zbog istine da se radi o nepravedno zaboravljenim umjetnicima. Bio je to svojevrstan tihi krik, prešućivanih, etiketiranih, samozatajnih, introvertnih, nespremnih da se uhvate ukoštac sa nerazumijevanjem sredine i pomanjkanjem ambicija... 

Bilo kako bilo, dobili su napokon malko pažnje, makar i bila sažeta u panaramskom pregledu hrvatske moderne na ovim prostorima. Hrabrio sam se sakupljajući tek podatke iz škrte i manjkave periodike ustrajnošću da ću makar jednokratno ispraviti prokletsvo praznine i zaborava spram malih a zapravo velikih umjetnika. Umjetnika čija djela tek čekaju ozbiljniju valorizaciju, svojevrsnu rehabilitaciju i pristojniji tretman.

No kako stvari kad-tad izađu na vidjelo, kad malo dublje pročeprkate istine, pegulanih nikad ne manjka. Mala se Hrvatska, a nije samo umjetnost u pitanju, kroz prošlost lako odricala i onih na koje se danas pozivamo jer je neosporno u pitanju baština, obvezujuće naslijeđe. 

Budući je Krug u mojoj triesetogodišnjoj suradnji oduvijek imao razumijevanja za likovne “kružoke”  ovogodišnju sam izložbu prigodu iskoristio dovodeći u goste  pet vrhunskih a zanemarenih umjetnika, s željom da ih barem nakratko prihvatimo svojima, bliskima. Da ih se prisjetimo…, pa makar to bio svojevrstan memento, do neke bolje, značajnije prigode.

Jozo Janda (Zagreb) 

Jozo Janda  (Kaptol  kraj Slavonske Požege 1911. - Zagreb 1999.). Osnovnu i srednju školu pohađao je u Novoj Gradiški i Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1938., u klasi  Vladimira Becića. Bio je scenograf u Kazalištu narodnog oslobođenja pri Vrhovnom štabu. Poslije rata radio je kao scenograf u prvim filmovima, zatim u kazalištu do 1956., nakon čega je prešao u slobodne umjetnike. Samostalno je izlagao u zemlji i inozemstvu. Značajne izložbe priređene su mu šezdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća u Kairu, Aleksandriji, Kartumu, Adis Abebi, Ravenni, Salzburgu, Milanu, Parizu, Veroni, Monte Catini i drugdje. Slikao je pejzaže, motive pletera i narodnog veza, ognjišta i interijera starih kuća, vedute istarskih gradića i primorskih mjesta, alegorijske preobrazbe stećaka... Bio je blizak ekspresionizmu, posebno u pejzažima i portretima iz Afrike, gdje je živio od 1958. do 1960. Ostat će u spomenaru njegovo panoramsko snimanje proplanaka zelene Lijepe naše. Snimljeni krajobrazi, danas bi se reklo, iz perspektive drona.

Miron Makanec (Zagreb) 

Miron Makanec (Sarajevo 1908. - Zagreb 1991.). Srednju školu pohađao je u Tuzli, Bihaću i Travniku. Maturirao je u Zagrebu 1927. Diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1931., u klasi Vladimira Becića. S grupom Zemlja dolazi u kontakt 1930., pa se pod tim utjecajem suprotstavlja akademizmu, a u korist spontanog likovnog izražavanja. Bavio se uglavnom socijalnim temama. Prvu samostalnu izložbu priredio je 1932., a dvije godine kasnije zapošljava se kao nastavnik likovnog odgoja u Glini. Slika krajolike i portrete. U Parizu boravi 1937. To mu putovanje donosi  prekretnicu, pa  se priklanja impresionizmu, napose Bonnardu. Godine 1951. susreće se s grupom Exit i apstraktnim slikarstvom. Veliku izložbu s apstraktnim radovima priređuje 1964. i s njom napušta apstrakciju, pa slika figurativno, ali po mašti. Markantna cjelina u opusu svakako je ona naslovljena Urbani folklor, s „portretima“ običnih lica, prolaznika s ulice. Priznanje HDLU-a za društveni rad i doprinos likovnoj umjetnosti dobio je 1957. godine.

Jakov Bratanić (Zagreb)

Jakov Bratanić (Vrbanj 1912. - Zagreb 2001.) hrvatski je slikar i povjesničar umjetnosti. U Splitu je pohađao klasičnu gimnaziju. Studirao je u Zagrebu na dva fakulteta, Pravnom i Filozofskom. Zaposlio se kao kustos u Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Radio je kao profesor na Školi primijenjenih umjetnosti, te na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Od 1948. slika slike i radi tapiserije. Dvije godine potom imao je prvu od dvadesetak samostalnih izložbi. Crkve i arhitektonsko naslijeđe dominantna se tema u njegovim radovima. Bio je dijelom skupine eminentnih hrvatskih umjetnika koji su 2000. darovali neka svoja umjetnička djela da bi se dražbovanjem istih prikupio novac potreban za ostvarenje kulturnih projekata koje je započela Družba „Braća hrvatskog zmaja. Subjektivne mijene i tek fini otkloni od stilistike nisu slikara, bez obzira na erudiciju i informiranost, ni trenutak odvojili od zavičajnih spomenika, zavjetnih crkvica... Dakako sa šeretskim otklonom od faktografije. Referentni govor i doza naivnosti u tumačenju artefakata, geometrije, najbliže je  pripisati post-modernističkim tumačenjima. 

Zlatko Prica (Zagreb)

Zlatko Prica (Pečuh 1916. - Rijeka 2003.). Po završetku prvog razreda i nesretnog loma njegove obitelji, 1922. seli s majkom u Zagreba. Tu nastavlja školovanje pa 1936. upisuje Umjetničku akademiji. Prolazi klase vrsnih likovnih pedagoga Mujadžića, Hegedušića i Babića. Pokazuje izniman talent, tako da mu je na izložbi diplomskih radova 1940. dodijeljena Pariška stipendija. U ljeto 1943. odlazi sa suprugom Zdenkom, sestrom Nikole Reisera u partizane. Kruna tog životnog perioda su ilustracije (zajedno sa slikarem Edom Murtićem) potresne poeme Jama, hrvatskoga pjesnika Ivana Gorana Kovačića. Iza rata putuje na kraća studijska putovanja u Pariz 1948., te Indiju i Brazil 1952. Nakon toga radi kao profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti do kraja svog radnog vijeka. Potkraj šezdesetih bio je jedan od utemeljitelja zagrebačke Galerije Forum. Godine 1981. postao je izvanrednim članom HAZU, a 1988. njenim redovnim članom. Makar je postao slavan čuvenim Tarskim ciklusom pred kraj života naslikao je zadivljujući opus Opatijski kišobrani.

Dalibor Parać (Zagreb)

Dalibor Parać (Solin 1921. - Zagreb 2009). Završio je slikarski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 1948., a specijalni tečaj slikarstva pohađao je 1958. kod Ljube Babića. Bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića od 1950. do 1952. Bio je nastavnik i ravnatelj Škole primijenjene umjetnosti od 1952. do 1962., potom profesor na Akademiji likovnih umjetnosti do umirovljenja 1986. Slikao je mrtve prirode, figuralne kompozicije, portrete i sredozemne krajolike u duhu lirske apstrakcije, potom od osamdesetih minulog stoljeća profinjenim koloritom prikazuje plošno likove u imaginarnim, senzualnim situacijama. Ostajući vjeran prizorima iz dalmatinske zagore Parać je na iskustvima tzv. Apstraktnoga krajobraza postigao dojmove koji se odlikuju pikturalnom čistoćom i dramatičnošću ozračja. Čempres, kao simbol duhovnosti Dalmacije oklaštrio je do savršenog znaka. Realnu sliku pretočio je u metafizičku! Bavio se ilustriranjem knjiga, a od 2000. sitnom plastikom i medaljarstvom. Dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1992.