DUGI RAT

Pet Hercegovačkih slikara u dugoratskom Krugu

Piše: Igor Brešan

Činim li to nemoguće, štoviše ponašam li se bogohulno, kroz namjeru da u istu ladicu potrpam pet osubujnih slikara iz susjedsta, Hercegovine. Slikara s referentnim papirima i opusom! A sve kako bih dokazao labilne umjetničke i komunikacijske veze, proizašle tek iz banalne činjenice da isti dolaze iz regiona, koji ih je „morao“ obilježiti. 

Pomalo formalizirana postavka vuče logičnosti iz čeprkanja po splitskom sfumato krugu Emanuela Vidovića, kolorističkim čarobjacima Koste Strajnića u Dubrovniku, šeretski osvještenim zabavnjacima Voje Radoičića s naglaskom Primorja... Dalo bi se još toga špartajući Lijepom našom. 

Mnijem, nije li prvi akademski slikar iz Hercegovine Gabrijel Jurkić ključ moje priče, pa sam pretpostavkama zakoračio po Hercegovini i „opozvao“ pet Dugoraćanima bliskih umjetnika. Načas su me, priznajem, zaslijepili luksi slikarskog „svijeta koji nema granica“, a sve u nadi da ću otkriti tajnovitu estetsku povezanost i ukotvit je uz specifičnosti podneblja. 

Iskreno, rabota mi se u konačnici učinila utopijskom, pa u daljnjem tijeku rasplitanja teme ni ne inzistiram na zajedničkom nazivniku. Ostavljam ga vama na volju da eventualno vidite nešto što meni nije u potpunosti uspjelo i da „spekulirate“ po viđenom na još jednoj „tematskoj“ izložbi Kruga.

A ista svjedoči o zahtjevnoj razini djelovanja ove poljičke likovne udruge, koja već danas vlastitim fundusom radova može udovoljiti postavljenoj ideji i izložbenom zadatku.

Obilazim štafelaje abecednim redom:

TRPIMIR GRGIĆ je likovni romantičar, „pisac“ koji nahereno i trošno nema namjere ispravljati. Ta baština patinu čini lijepom i vrijednom tumačenja. Kao da se zadovoljava gestom koja je na svom mjestu i onda kad opisnošću na plećima mora nositi detalje. Kolorist, zakleti fovist, i vidi se, boja mu služi za izražavanje osjećaja, a nije deskriptivno sredstvo za stvaran izgled stvari. A da, likovni opit koristi ekspresionistički plato, boje su dosljedne u svoj svojoj punini tube, posložene svojevoljno bez strogih pravila, tek iskrenošću. One su tumač svjetlosnih efekata, kontrasta i izražajnosti.

Sabirem svojevrstan luminizam iz vremena manirizma?

Već sam napisao, ERNESTO MARKOTA savršeno poznaje povijesne umjetničke mijene. Nalazim ga ipak među štovateljima kubizma. Mrtve prirode i krajobraze rodne grude vješto „mijenja“ geometrijskim likovima. Čisti ekspresionizam i to analitički. Umjetnik spretno iz prirode tumači geometrijom, poštujući kolorističko načelo kaiaro-scuro. No slika je zavodljiva, prisilit će tvorca da učine korak dalje u svom eksperimentu. Invencija sve učestalije zagovara sintetički ekspresionizam! Spomenute forme sad su razlomljene, gradbeni materijal nove slike koja gubi sve veze s izvorištem. Markota likovno razmišlja kao da je štafelajno slikarstvo serigrafski postupak.

ANĐELKA MIKULIĆA ponajmanje poznajem. Vezujem se za popularni uzorak inspiriran povijesnim temama, vječitom borbom u argumentiraju i slavi identiteta. Umjetnik je okrenut slikarstvu  koje ne može propasti, slici koja spomenički odoljeva vremenu. Zato popularni temat moguće ostavlja po strani djela širokog raspona zanimanja. Slika jest angažman ali i argument uživanju. Ona mora biti razgovjetna i čitljiva, treba nositi biljeg vremena na kojega se referira. Svemoćni internet upozorio me na sjajan ciklus portreta. Kao da mene pita, isti su zapravo i autoportreti. Ne skrivaju, dapače račuaju na raspoloženje autora. Od portreta modela do autoportreta autora labilna je granica?

Slikarstvo i filozofiju GORANA MILINKOVIĆ poznajem od ranije, njegovu gradbenu logiku, kompoziciju. Pod dojmom sam, makar se radi o „morskim“ slikama, Dalmaciji, kako kod njega reda uvijek mora biti. Slikar idealizira predložak iz nature. On gotovo geštaltovski rabi oblik u strukturiranju i Newtonov koloristički spektar, dakako nastojeći udovolji harmoniji cjeline. Ta ravnovjes prenosi na gledatelja mirnoću, ističe ljepotu i kontemplativnost. Svjetla dakako ni ovdje ne manjka kao uostalom kod većine.

Fini su mi krokiji urbanih sklopova DARIJA PEHARA, gradske izmaglice i male sitne nedorečenosti koje poštuju slobodu i razumiju kreativnost postupka. Radovi su to koji nastoje dokazati da umjetnost ne mora slijepo slijediti materijalno, objekt, već ideju, proces i komunikaciju s konzumentom, u toj čarobnoj transformaciji svakodnevice, običnosti u uzvišerni umjetnički čin. Iskreno upravo to držim posebnom snagom njegova istupa.

Iskreno, nisam pametniji nakon prezenterskih kvalifikacija koje ne obvezuju. Ni kalkulacije o grupaciji sličnih namjera i izričaja tek na trenutke imaju smisla i „drže vodu“. Ako vas likovna prigoda podsjeća da je Hercegovina puna Jurkićeva svjetla slijedi aneks koji se svesrdno zalaže za reakciju uz čarobnu igru sjena, u modrilu svih vela.