DUGI RAT

»Ovaj smo trenutak čekali sto godina«- bile su riječi ravnatelja splitske Galerije umjetnina Bože Majstorovića kojim je započeo pozdravni govor brojnoj publici okupljenoj u atriju splitske Galerije umjetnina. I zaista, u jedinstvenom ambijentu splitskog središta s pogledom na Dioklecijanovu palaču, nakon točno sto i jednu godinu očekivanja, građani Splita ali i čitava hrvatska kulturna javnost oduševljeno su dočekali otvorenje Galerije umjetnina. Zahvaljujući podršci Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Splita otvorena je Galerija umjetnina čija površina ukupno zauzima četiri tisuće i dvjesto kvadratnih metara. Ovim projektom Split je napokon otkrio izuzetno blago koje je do sada bilo skriveno u improviziranim muzejskim fundusima daleko od očiju javnosti ...

  
Otkriveno splitsko umjetničko blago!

Otvorenjem splitske Galerije umjetnina čiji fundus obuhvaća više od 3 400 djela - Split dobiva još jedno kulturno i turističko žarište

Piše: Leila Topić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Otvorenjem Galerije umjetnina, čiji fundus obuhvaća više od 3 400 djela, domaća je javnost dobila priliku iznova vrednovati umjetničke dosege što su obilježili povijest hrvatske umjetnosti i vizualne kulture. Naposljetku, no ne i manje važno, otvaranjem Galerije umjetnina, Split će dodatno osnažiti svoj položaj jednog od zanimljivijih kulturnih odredišta u Hrvatskoj.

Podsjetimo, ideja o osnivanju Galerije umjetnina, kao muzejske ustanove koja bi skrbila o umjetničkoj baštini i podržavala umjetnička nastojanja mladih autora, prvi je put javno obznanjena već 1908. godine prigodom Prve dalmatinske umjetničke izložbe. Na neki način, ta je ideja bila posljedica stremljenja osebujne i energične grupe umjetnika, arhitekata, glazbenika i književnika koji su se vratili iz Europe obogaćeni novim iskustvima.

Na krilima entuzijazma kreativnih sila, a koje je potvrdila i za ono vrijeme nevjerojatna brojka od 10 000 posjetitelja Prve dalmatinske umjetničke izložbe, prionulo se realizaciji ideje o formiranju Galerije umjetnina.

Tako je 1931. godine u preuređenoj zgradi u splitskoj Lovretskoj ulici, svečano otvorena Galerija umjetnina. Od tada, unatoč prostornim nedaćama i neispunjenim obećanjima, Galerija umjetnina je rasla i širila se.

Za povijest Galerije osobito je bilo značajno vrijeme između 1950. do 1979. godine kada je Galeriju vodio akademik Kruno Prijatelj tijekom čijeg je mandata započeto predstavljanje izložbi uglavnom suvremenih domaćih autora, znalački i s brigom se dopunjavao fundus koji je već tada brojao više od tri tisuće djela, a pokrenuta je izdavačka aktivnost Galerije umjetnina.

Ipak, neprimjeren i skučen prostor u Lovretskoj ulici predstavljalo je i dalje najveću zapreku za kvalitetan i produktivan nastavak aktivnosti Galerije umjetnina. Naime, bolna je istina kako povijest rješavanja prostornog problema traje gotovo koliko i povijest ustanove.

Između nekoliko mogućih rješenja, već tridesetih godina prošlog stoljeća vrijedna pažnje pokazala se ideja Emanuela Vidovića, umjetnika koji se isticao svojim angažmanom i skrbi o budućnosti galerije. Upravo je Vidović prvi predložio sadašnju lokaciju Galerije bilježeći kako bi bilo najbolje »kad bi, nakon iseljenja bolnice iz stare zgrade na gradskim zidinama kod perivoja, u nju prešla Galerija s Lovreta«.

Tu, više od stoljeća staru ideju, prihvatio je kao optimalno rješenje i sadašnji ravnatelj Galerije Božo Majstorović i djelatnici Galerije s početkom novog milenija. Tako je zgrada nekadašnje bolnice, a potom Muzej revolucije koji je ukinut 1991. godine, 2001. godine napokon i službeno dodijeljen Galeriji umjetnina, no trebalo je još čitavih pet godina napora i borbi kako bi se iz prostora odselili dotadašnji korisnici.

Napokon, u svibnju 2009. borba, entuzijazam napori i trud svih djelatnika i suradnika Galerije umjetnina, predstavljeni su javnosti. Prostor nekadašnje bolnice, inače objekta građenog poput vile s tri krila i unutrašnjim atrijem prilagođen je potrebama suvremene muzejske institucije prema arhitektonskom projektu Vinka Peračića.

Sljedeći prostorne dispozicije objekta, autor koncepcije postava Božo Majstorović posegnuo je za uobičajenim rješenjem predstavljanja fundusa kronološkim tijekom.

Tako je na prvome katu Galerije predstavljena iznimno vrijedna Zbirka Starih majstora u kojem se nalazi djela jednog od najznačajnijeg slikara 14. stoljeća Paola Veneziana, djela iz radionice Andrija Alešija, odnosno djela Andrije Medulića ili Mateja Ponzonija. Postav je predstavio i vrijedna renesansna i barokna djela venecijanskih umjetnika, te izbor iz kretsko-venecijanskih, ruskih i bokokotorskih ikona nastalih između 15. i 19. stoljeća.

Nadovezujući se na logiku prostora adaptiranog objekta, Samuel Martin i Ana Grgić, mladi arhitektonski dvojac zadužen za izložbeni postav, uz minimalno oblikovanje vizualnog identiteta kojeg potpisuje Viktor Popović, prirodno su, diskretno koristeći pregradne zidove, odredili tijek prolaza posjetitelja kroz postav.

Veliki dio prvog kata zauzimaju i remek djela nastala početkom 20. stoljeća. Tako je napokon blago Galerije umjetnina poput djela Vlahe Bukovca, Celestina Medovića, Emanuela Vidovića ili Tomislava Krizmana otkriveno posjetiteljima. Predstavljena su i remek djela Vladimira Becića, Ignjata Joba, Jurja Plančića, Oskara Hermana, Ljube Babića, Ljube Ivančića, Jerolima Mišea, Ede Murtića, Antuna Masle, Ferdinanda Kulmera, Ðure Sedera i ostalih velikana domaće umjetnosti prve polovine 20. stoljeća. Postav, jednako tako obiluje i vrsnim skulpturama umjetnika poput Ivana Rendića, Ivana Meštrovića, Branislava Deškovića, Vojina Bakića ili Frane Kršinića. Svojevrsno iznenađenje u postavu na prvome katu predstavljaju djela Puvisa de Chavannesa, Egona Schielea i Georga Grosza.

Prizemlje, koje će u budućnosti biti namijenjeno raznolikim sadržajima s relativno brzim ritmom izmjena, posvećeno je prezentaciji radova umjetnika moderne i suvremene umjetnosti. Tako su ovdje predstavljena djela autora koji koriste sve značajnije umjetničke medije 20. stoljeća; od fotografija Borisa Cvjetanovića, Ivana Posavca ili Mije Vesovića, postera Borisa Bućana, mobilnih grafika Miroslava Šuteja, reljefa Ivana Picelja, grafika Vjenceslava Richtera, skulpture Dušana Džamonje, Ivana Kožarića ili Gorkog Žuvele, slika Dubravke Ujević Galetović, Nine Ivančića ili Lovre Artukovića, odnosno, video instalacije Dalibora Martinisa ili Ivana Faktora. Jednaka pažnja posvećena je otkupu i prezentaciji radova umjetnika mlađeg naraštaja. Tako su u stalnom postavu svoje mjesto našli i radovi Alena Floričića, Matka Vekića, Ane Opalić, Alema Korkuta, Daniela Kovača, Lorena Živkovića Kuljiša, Vedrana Perkova ili Viktora Popovića.

U atriju, koji je ovom prigodom pretvoren u svojevrsni park skulptura, nalaze se djela Siniše Majkusa - žičane skulpture koje svojim izgledom zamrznute pjene dinamiziraju prostor te rad Slavomira Drinkovića koji svojim položajem te naglašenom vertikalnošću naglašava ulaz u prostore prizemlja Galerije.

Vrijedi napomenuti kako otvaranjem i predstavljanjem oko četiristo radova iz Galerije umjetnina nije okončan rad na njenom proširivanju. Naime, planira se i dogradnja dodatnog izložbenog prostora unutar obližnjeg bedema, te izgradnja depoa, a pred muzejskom je ekipom i rad na otvorenju muzejskog dućana, te završavanje projekta izdavanjem publikacija, odnosno, sadržaja koje će olakšati recepciju izuzetnog Galerijskog fundusa i najširim slojevima publike.

Umjesto zaključka, valja istaknuti kako će ovim projektom Split postati jedno od mogućih odredišta velikih međunarodnih umjetničkih projekata, kako je prilikom otvorenja i nagovijestio Ministar kulture Božo Biškupić. Imajući na umu riječi Ive Tartaglie iz daleke 1931. kako Galerija umjetnina nije luksuz već namirenje jedne kulturne i socijalne potrebe, suze ganuća ravnatelja Galerije umjetnina Bože Majstorovića tijekom ceremonije otvorenja, bile su posve očekivana posljedica stotinu i jedne godine borbe za ispunjenje željene vizije.