Ljudi s pet prstiju

antiratna pričaS stranica H-Altera prenosimo Vam antiratnu priču Gorana Vežića, preminulog splitskog novinara i osnivača  agencije STINA.  Rat je u Hrvatskoj pokidao mnoga prijateljstva, ali je i povezao dvojicu ljudi - jednog Hrvata i drugog Srbina. Ništa posebno neobično da Srbin, Živko Ognjenović, nije bio tamničar, a Hrvat, Ivan Čajić, uznik. Priča 52-godišnjeg Živka, oca dva odrasla sina, i 46-godišnjeg Ivana, oca troipogodišnje djevojčice, kazuje da je u Hrvatskoj prva polovica devedesetih mogla izgledati drugačije da su odlučivali ljudi s pet prstiju, a ne oni s tri ili dva ...


PRIČA DVA RATNA DRUGA

Goran VežićLjudi s pet prstiju

Piše: Goran Vežić / STINA
Izvor: H-Alter

Jednom me u Kninu, pred sam početak rata, kanadski novinar John Hasek, koji je na kraju rata poginuo kod Bihaća, pitao kako će razlikovati Hrvate i Srbe.

"Teško", odgovorio sam. "Možda nedjeljom kad vidiš tko će u koju crkvu - Hrvati u katoličku, Srbi u pravoslavnu. Nećeš ih razlikovati ni po jeziku, ni po pjesmi. Nećeš ih razlikovati ni po običajima, ni po hrani. Svi na tom krajnjem europskom rubu, zone pečene janjetine, koja se proteže od Irana i Azerbejdžana, vole, pogotovo u ovo doba godine, janjetinu s ražnja. Srbe i Hrvate nećeš razlikovati ni po igrama."

Svi su igrali, i Hrvati i Srbi, u tom dijelu Hrvatske, u Dalmatinskoj zagori, šijavicu, temperamentnu igru koja se igra s pet prstiju jedne ruke, tako da pogađate zbroj ispruženih vlastitih prstiju i prstiju svog suparnika.

Devedesete godine i kasnije, ljudi s pet prstiju su se povukli. Ta šaka se raspala - Srbi su na svojim mitinzima pokazivali tri, a Hrvati su odgovarali sa dva prsta. Uvezeni nacionalizam iz Srbije naišao je na spremni hrvatski odgovor. Šijavica je prekinuta uz pucnjeve.

Malo ih je bilo koji su se suprotstavili bezumlju. Jedan od njih je bio načelnik Kriminalističkog odjela policije u Kninu, Živko Ognjenović.

Ovaj Srbin nije pristao uz tadašnjeg kninskog šerifa Milana Martića, današnjeg haaškog osuđenika.

"Meni je minirana kuća 1991. godine i nanesena mi je velika materijalna šteta. Izolirali su me, nazivali neprijateljem", kaže nam Živko, danas u Kninu.


Tamničar i uznik

Istovremeno, Hrvat, Ivan Čajić iz Biskoga, pokraj Sinja, napustio je svoj dobro plaćeni posao u splitskom brodogradilištu - 10.listopada 1991. je otišao u Domovinski rat.

Živko, Srbin, krio se od mobilizacije. No, više nije išlo. Godine 1994. se od prvih linija bojišnice sačuvao tako da mu je prijatelj iz djetinjstva omogućio da radi u kninskom zatvoru kao zamjenik zapovjednika.

 Iste godine ni Ivan, Hrvat, nije imao sreće - pao je u srpsko zarobljeništvo.

antiratna priča

Prvo je bio zatvoren u Staroj Gradiški, te Frkašiću i Korenici u Lici, gdje je više puta isprebijan.

"Svezali su kolegu i mene žicom za zahodsku školjku. Tako smo ostali jedno mjesec dana. Tukli su nas električnom palicom kojom se utovaruje stoka, pendrekom, lopatama, svim i svačim, žive zakopavali u zemlju... Veliki fizički rad, iscrpljivanje, bez hrane...", a onda je, zajedno s još dvanaestoricom, prebačen u Knin i tu se susreću naši junaci.

"Ja i moje kolege smo se najviše plašili Knina jer se Knin smatrao najzloglasnijim zatvorom SAO Krajine", kaže Ivan. "Prva večer je bila najgora. Sutradan se pojavio gospodin Živko i rekao nam da problema neće biti, da nas neće nitko dirati, i da nas neće nitko tući. Rekao je i da ako bude ikakvih problema, da možemo da mu se javimo.".

"Čim su došli, porazgovarao sam s njima. Trudio sam se da se maksimalno zaštite", sjeća se Živko dok razgovaramo u Sinju, u Ivanovom stanu.

"Po očima čovjeka sam odmah zaključio da on uopće nema zla u sebi. Bili smo neobrijani i nečisti", prisjeća se Ivan. "On je od svojih novaca, to sam osobno vidio, kupio žilete i donio nam jednu čašu, kantu i ogledalo da se obrijemo. Pitao nas je da li je ikoga tuklo.Ispod jakete je vadio cigare i davao nam da pušimo. Kada bi radili na njivi kada je on bio dežurni, donio bi nešto za popit', pojest' i uvijek je pitao da li nas je tuklo.".

Govorio je: 'Ne bojte se, doći će vrijeme kada ćete ići na razmjenu. Vi niste za ništa krivi, takva je sudbina. Knin se mogao riješit bez ovoga, ali se neće riješit bez puške. Vi sačuvajte sebe kad dođete kući, a ja što mogu, učinit ću. Ne samo za vas dvojicu, nego i za sve koji su tu'."

antiratna priča


Inćuni i blitva za zatvorenike

Ova dva ratna druga se posjećuju ima već više od 12 godina. Prvi put je Ivan bio u posjeti kod Živka dok je bio ratni zarobljenik: "On nas je doveo kod sebe u kuću i rekao da ima inćuna, blitve i pečene svinjetine. Donio je vina na stol i rekao da se ne bojimo, da nas nitko neće tući i da ćemo doći, ako Bog da, kući živi i zdravi."

"Ja sam ih hrabrio da će rat brzo završiti. Naravno, patnje se nikada neće zaboraviti, ali sam i rekao da će možda biti sreće i da ćemo, jednoga dana kada sve ovo stane, zajedno piti kavu i sve ovo prepričavati. I evo, do današnjeg dana, moj prijatelj Ivan i ja, o tome razgovaramo."

Živko je, zapravo, mnogo riskirao. Na to ga je gonila želja da ga se jednog dana sinovi ne stide: "Računao sam da će mi se nešto dogoditi, ali zato, jednoga dana, kada mene ne bude bilo, moji sinovi mogu reći da je njihov otac u teškim vremenima imao jedno korektno ponašanje, da nije ukaljao obraz. Tog momenta sam gledao na budućnost svoje djece."

Budućnost je, tada, bila daleko. Ivan priča: "Mi smo se zatekli u Kninu kada je bio 'Bljesak'. Onda su Srbi rekli: Ako ijedna granata padne na Knin, svi zatvorenici su gotovi. Međutim, Živko je nama kazivao i pričao na koji način i kako se zaštiti."

antiratna priča


Naredba Čermaku: Zaštitite obitelj Ognjenović

Prije Oluje, kad je hrvatska vojska vratila Knin, Ivan je u svibnju 1995. godine razmijenjen. "A kada smo išli na razmjenu, rekao nam je: "Nemojte ništa govoriti dok ne odete s one strane, jer meni je glava u pitanju", priča Ivan.

No, prijatelji su cijelo vrijeme imali plan - što raditi ako Hrvatska vojska napadne Knin, što bi moglo ugroziti živote zatvorenika izloženih odmazdi.

"Dogovorili smo se da ja otvorim zatvor, što je i bila moja namjera, da dozvolim zatvorenicima srpske nacionalnosti da bježe kuda znaju", kaže Živko.

"Trinaestorici hrvatskih zarobljenika sam pokazao put, kako će, mimo očiju ljudi, doći preko livada kroz neke šumarke do moje kuće, da se tu svi nađemo. Čak smo se malo i šalili. Rekao sam Ivanu, pošto je on bio najveći, dok se ja budem u podrumu skrivao, ti ćeš čekati hrvatsku vojsku, zaustaviti je i reći da me ne diraju."

Tako je, otprilike, i bilo. Nakon Oluje Živko nije bježao u Srbiju, nego je s obitelji ostao u Kninu, a Ivan se pobrinuo da se njegovom humanom tamničaru, danas prijatelju, ne bi što dogodilo.

"Pošto sam časnik Hrvatske vojske, otišao sam do svojih službi i kazao kako nam je gospodin Živko pomogao dok smo bili zatočeni i da, kada krenu gore, zaštite njega i njegovu obitelj."

"To je istina. Drugi dan Oluje dolazi Vojna policija u dvorište moje obiteljske kuće i pita: 'Ko je Živko Ognjenović?' Rekao sam da sam to ja. Pitali su me da li poznajem izvjesnog Ivana Čajića iz Sinja. Rekao sam da poznajem. Rekli su mi da ih je poslao general Ivan Čermak, jer da iz Sinja ima jedna ozbiljna prijetnja i rečeno je da ukoliko se ta i ta osoba po imenu i prezimenu ne sačuva, ako se ne zaštiti, da će doći njih nekoliko i da će se sa Čermakom obračunati.".

antiratna priča


Pobljednici nad ružnim vremenima

Dva dana iza toga, četiri-pet dana iza Oluje, Ivan je došao osobno u moju kuću, obišao nas, posjetio, ohrabrio. Moram priznati da se sada susrećemo u jednoj drugoj situaciji, ali u svakom slučaju sretni smo i jedan i drugi jer smo preživjeli sve to skupa."

"Bio je, koji dan kasnije, kod istražnog suca u Zadru. Došao sam tamo i kazao kakav je Živko bio. Gospodin Živko je pušten bez problema", kaže Čajić.

Živko i Ivan su u ratu bili rijetki, potpuni ljudi s pet prstiju. To su i danas u miru. Živko je terenski suradnik humanitarne udruge Dalmatinski odbor solidarnosti, a Ivan, premda je u mirovini kao 70-postotni invalid, svakodnevno radi na svojoj zemlji.

"Imam 3000 loza, dva traktora, bavim se lovom, kukumarim kukuruzom, ječmom, pšenicom". Ivan radi, unatoč tome što je iz ličkih ratnih zatvora izišao kao sedamdesetpostotni invalid.

"Ipak je taj zatvor ostavio posljedice, ali najviše me ljuti kada dođem kod psihijatra i kažem da ne mogu spavati, a on mi kaže da se uhvatim nečega da radim. Ja na to odmah promijenim liječnika.", kaže Ivan.

Srbin Živko i Hrvat Ivan, ta dva izuzetna primjera ljudskosti, pobijedili su rat. Shvatili su na vrijeme da su im tek crkve i nacionalnosti različite, a sve ostalo u njihovom kraju im je isto, zajedničko.

"Mi se posjećujemo, mi se inače nađemo, popijemo malo žutine i sjetimo se svih tih vremena", kažu dva ratna druga koji su pobijedili ružna vremena.

Povezani članci

Who's Online

We have 582 guests and no members online