DUGI RAT

Iz dana u dan, uz vijesti o stanju u zemlji i ekonomski neizvjesnoj budućnosti, sve više prostora zauzimaju pitanja otpada u vidu različitih problema koji nastaju na terenu. Iako je spaljivanje otpada dozvoljeno, recikliranjem i oporabom otpada može se iz njega dobiti puno veća vrijednost - korisna sirovina i zapošljavanje, piše Mirjana Matešić, ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj, na svom blogu, a prenosi Banka magazin ...

PITANJE OTPADA

Ogledalo održivog razvoja

Piše: Mirjana Matešić, ravnateljica Hrvatskog poslovnog savjeta za održivi razvoj (HRPSOR)
Izvor: Banka magazin

Od Splita, Varaždina, preko Zagreba do Rijeke, događanja kojih smo svjedoci govore o očitom gomilanju višegodišnjih neriješenih problema s otpadom koji je sada počeo "curiti iz kante“ te više nije moguće, kao dva desetljeća do sada, zatvoriti oči i ostaviti probleme nečijem tuđem mandatu.

Možda ste se i pitali od kuda svi ti problemi, kako su zapravo nastali, zašto ih imamo te kakve sve to ima veze s održivim razvojem?

Izdvajanje korisnih svojstava otpada dio je strategije održivog razvoja

Otpad je kao važno pitanje u zaštiti okoliša neminovno dio održivog razvoja. I mi koji smo u školu išli sedamdesetih godina, prije saznanja o ozbiljnim problemima okoliša učili smo kako otpad treba odložiti u košaru da ne nagrđuje.

Kasnije smo saznali da otpad u prirodi može ugroziti zdravlje ekosustava.

Danas, osim zagađenja koje otpad može prouzročiti u prirodi, postoji još jedna možda i važnija problematika okoliša koja je u bliskoj vezi s otpadom, a to je iscrpljivanje resursa koje može postati važno političko pitanje - kao u slučaju rijetkih metala potrebnih u proizvodnji elektroničke opreme.

Naime, potrebe prosječnog stanovništva za energijom, raznim materijalima, vrijednim metalima i obnovljivim resursima općenito, premašuje sposobnosti Zemlje da ih osigura.

Prije ili kasnije neki, od za nas važnih materijala, počet će nedostajati. Kako bi se ta mogućnost izbjegla, odgodila ili umanjila, razvijene zemlje predvođene EU-om počele su reciklirati otpad još osamdesetih godina.

Ponovna upotreba resursa i na taj način smanjivanje pritiska na postojeće Zemljine resurse direktan je doprinos održivom razvoju.

Hrvatsko zakonodavstvo i obveze u gospodarenju otpadom

Što to znači i kakav je stav Hrvatske prema gospodarenju otpadom ? Za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj relevantan je dokument Strategija gospodarenja otpadom RH iz 2005. godine i Plan gospodarenja otpadom, a u postupku prilagodbe pravnoj stečevini EU direktiva o otpadu Europske Unije (2008/98/EC) prenesena je u naše zakonodavstvo Zakonom o otpadu.

I Strategija i Direktiva o otpadu u načelu se slažu kada su u pitanju odgovornosti za gospodarenje otpadom kao i hijerarhija gospodarenja otpadom.

Naime, hijerarhija govori o sprječavanju nastajanja otpada, na primjer korištenjem predmeta za ponovnu uporabu, pripremom za ponovnu uporabu, korištenje građevinskog otpada kao podloge pri izgradnji cesta - te na kraju o maksimalnom ponovnom iskorištavanju vrijednih svojstava već nastalog otpada kroz njegovu materijalnu ili energetsku oporabu. To znači da ako je nešto već postalo otpad, iz njega treba izvući sve korisne materijale te ih ponovno upotrijebiti ili barem iskoristiti u otpadu pohranjenu energiju.

U sklopu uvođenja sustava gospodarenja otpadom, Hrvatska je također trebala pristupiti sanaciji postojećih odlagališta otpada te ih postupno preurediti, neka zatvoriti, a neka prenamijeniti u centre za gospodarenje otpadom. 

Bez razvrstavanja otpada

Centri za gospodarenje otpadom trebali bi služiti za razvrstavanje otpada i upućivanje korisnih materijala na dodatnu preradu kako bi se maksimalno smanjio ostatak koji se odlaže na odlagališta.

Dodatno je Europska Unija postrožila uvjete Direktivom 1999/31/EC o odlaganju otpada, zabranjujući nakon 2018. godine odlaganje bilo kakvog otpada na odlagališta, što drugim riječima znači da se treba reciklirati sve ono što se može reciklirati; ostatak se treba energetski oporabiti ili, pak, ako tako odabere država članica (primjer Danske) - moguće je većinu otpada energetski oporabiti.

U slučaju Hrvatske, iako Strategija gospodarenja otpadom postoji već sedam godina, većina od spomenutog nije učinjena. Primarno razvrstvanje otpada gotovo da i nije uvedeno.

Uz iznimku posebnih kategorija otpada, kao što su ambalažni i neke vrste opasnog otpada, većina otpada iz industrije i komunalnog otpada i dalje se odlaže bez ikakve obrade.

Kada su u pitanju odlagališta, umjesto da se pristupi izgradnji centara te nakon što ih se pusti u funkciju, tek onda pristupi sanaciji postojećih odlagališta, mnoge godine i velike količine novaca uložene su u projektnu dokumentaciju, vrlo malo toga je ostvareno te se danas nalazimo u situaciji kada za većinu županija nisu poznate niti lokacije budućih centara za gospodarenje otpadom, ni koliko će ih biti. Otpad se i dalje (gotovo 90%) odlaže na deponije.

Ako ovu sliku usporedimo s činjenicom da do 2018. godine u Europskoj uniji nikakav otpad više nije dozvoljeno odlagati, složit ćete se, imamo ozbiljan problem. Tim više što nam, ukoliko ne poštujemo ovu odredbu, slijede rigorozne sankcije.

Najbolja rješenja

U tom kontekstu nije jasno zašto je novi Zakon o otpadu, na kojem su radile radne grupe sastavljene od svih relevantnih dionika, od zelenih do poslodavaca; za koji je u velikoj većini odredbi postignut konsenzus; na koji je također pribavljeno mišljenje Brusselsa - sada stavljen po strani i nije upućen u proceduru na Vladu i Sabor, kada znamo da je on trebao uvesti ozbiljne mjere primarnog razvrstavanja otpada kao početak uvođenja ovog kompleksnog i važnog sustava.

Naime, procjena je da bi se, uz ozbiljno primarno razvrstavanje posebnih vrsta otpada i bio-otpada na mjestu nastanka, uz dodatno odvajanje korisnog otpada u centrima te proizvodnju SRF-a (solid recovered fuel), takozvanog krutog oporabljenog goriva za korištenje u postojećim industrijskim postrojenjima za stvaranje novostvorene vrijednosti, moglo riješiti pitanje gospodarenja otpadom u Hrvatskoj. 

Umjesto uvođenja sustava, danas možemo čuti da neki vodeći političari govore o termičkoj obradi (spalionici) otpada kao jedinom rješenju za grad Zagreb, no stvari su ipak složenije.

Ako gledamo s aspekta okoliša, ali i ako gledamo korist za Republiku Hrvatsku, spalionica je moguće, ali ne nužno jedino i najbolje rješenje.

Naime, iako je spaljivanje otpada dozvoljeno, a i nužno barem za jedan njegov dio, s obzirom na važeću regulativu EU, recikliranjem i oporabom otpada može se iz njega dobiti puno veća vrijednost kroz korisnu sirovinu, zaposliti puno više ljudi u toj industriji pa, ako hoćete, i više puta okrenuti svaku kunu, što je u ovom trenutku u Hrvatskoj vrlo značajan argument.

Održivi razvoj nije samo zaštita okoliša. On je i participativna demokracija u kojoj građani sudjeluju u direktnoj raspravi o najboljim rješenjima, a odluke se donose kako bi pružile maksimalnu korist uz minimalnu štetu po okoliš i interese uključenih. 

U slučaju gospodarenja otpadom, pri izradi novog Zakona o otpadu, ova Vlada je provela temeljite konzultacije sa strukom kao i javnu raspravu, no sada se govori o rješenjima koja nisu bila dio javne rasprave.

Možda spalionica otpada stvarno i jest najbolje rješenje za grad Zagreb, ali o njemu nije pribavljen stav javnosti niti je ono bilo dijelom cjelovitog rješenja. Ako je suditi po upravljanju ovim važnim problemom - gospodarenjem otpadom, održivi razvoj još nije svratio u Hrvatsku.

Situacija kojoj svjedočimo, kao što je primjerice skupi pogon za obradu otpada koji stoji zatvoren, dok se nedaleko od njega gomila otpad na ilegalnom deponiju kojem je već davno istekao rok za zatvaranje dobiven od inspekcije, bez namjere da se ulazi u uzroke, dovoljno govori da niti u ovoj grani nismo pribjegli strateškom promišljanju, planiranju i provođenju aktivnosti s ciljem postizanja nekog željenog rješenja u zadanom roku.

Gledajući politiku gospodarenja otpadom, kako sada stvari stoje, teško je vjerovati da ćemo uspjeti do zadanih rokova postići preuzete ciljeve i izbjeći plaćanje enormnih penala Europskoj Uniji.