Trideset godina 'Zvijeri'

the number of the beastBio je to teškometalni ekvivalent Elvisovu ulasku u Sun Studio Sama Phillipsa. Prije točno trideset su godina Iron Maiden svojim ključni albumom, epohalnim "The Number Of The Beast", u potpunosti redefinirali cjelokupan zvuk, ali i estetiku glazbene zvijeri poznatije kao heavy metal. Da nije bilo te ploče, pitanje je da li bi Larsh Urlich okupio Metallicu, NWOBHM ne bi postao ništa više doli blijeda fusnota na marginalijama nekakve rock enciklopedije, a sam Iron Maiden teško da bi ikada ugledao vrhove relevantnih svjetskih glazbenih top ljestvica. Ukratko, svijet bi bio jedno mnogo dosadnije mjesto. A i ne bi bilo Metallice za sprdati se na njen račun ...

KAKO SE KOVAO HEAVY METAL

Trideset godina 'Zvijeri'

rockerPiše: Ante Čikotić Čiko

No, vratimo se mi našem broju, pardon, albumu zvijeri. Period neposredno pred njegov izlazak bio je za Iron Maiden sve samo ne idiličan.

Iako su se eponimnim prvijencem nametnuli kao istaknuti predstavnici Novog vala britanskog heavy metala (New Wave Of British Heavy Metal, odnosno NWOBHM, op.a.), a njegovim nasljednikom "Killers" taj status zacementirali, za Steve Harrisa i njegov band teška su vremena tek dolazila.

Naime, umislivši sebi da je zvijezda, Paul Di'Anno, njihov frontman rašpasta glasa i jednako grubog karaktera, tako se počeo i ponašati. Navukao se na alkohol, kokain i groupie djevojke do te mjere da je prestao dolaziti i na vlastite koncerte, što poslovično profesionalan Steve Harris nije želio trpjeti, tako da je potraga za novim pjevačem započela i prije nego su Di'Annoa špedili iz banda.
Kao pretendenti na poziciju frontmana u uži su izbor ušle i neke krupnije rock gubice poput Terry Slessera, no Steve Harris se je, unatoč negodovanju managera Roda Smallwooda, na posljetku ipak odlučio za pjevača konkurentskog NWOBHM sastava Samson.

Bio je to Bruce Dickinson, tada još uvijek poznatiji pod pomalo debilnim umjetničkim imenom Bruce Bruce.

Svoju koncertnu promociju novi je pjevač imao na svirci u Bologni, dana 26.10.1981., nedugo poslije čega band ulazi u studio i tek tada, kako bi se kod nas reklo, upada u kašetu brokava.

Naime, za razliku od prva dva albuma koja su bila skucana uglavnom od materijala što je nastao u njihovom demo periodu, band sada praktički nije imao niti note s kojom bi mogao započeti. Da bi stvar bila gora, Dickinson nije smio pomagati u pisanju, jer je još uvijek ugovorom bio vezan za stari band.

Iz škripca su se izvukli tako da je Harrisu u skladanju i pisanju pjesama ruke dao gitarist Adrian Smith, stara iskusnjara Martin Birch se pobrinuo za besprijekornu produkciju, a "kućni" ilustrator Derek Riggs za naslovnicu i dok si rekao čevapi s pivom, jedan od najboljih, ako ne i najbolji heavy metal album otkad postoji bubnja i gitare bio je spreman za prodaju.

A na njemu redom sve sami klasici: 'Invaders', 'Children Of The Damned', 'The Prisoner' inspiriran istoimenom kultnom TV serijom, pa nakon njega '22 Accacia Avenue' prezentirana kao svojevrsni nastavak stvari 'Charlotte The Harlot' sa već spomenutog eponimnog debija, iako je tu ustvari riječ o preradi pjesme '22' Smithovog bivšeg banda Urchin; zatim naslovna 'The Number Of The Beast' sa Biblijskim citatom i onim famoznim Dickinsonovim urlikom, pa najavani singl 'Run To The Hills' popraćen žestokom 'Gangland', te, naposljetku, epska 'Hallowed Be Thy Name'.

Samo je jedan pogled na tako moćnu listu pjesama dovoljan da bi čak i slabo upućenom slušatelju biti jasno zašto je ploča debitirala direktno na prvom mjestu britanske top ljestvice albuma.

Slijedila je promotivna turneja "The Beast On The Road" s kojom su Maidenovci trebali dokusuriti Veliku Britaniju, a nakon nje pokoriti i golemo sjevernoameričko glazbeno tržište. Međutim, umjesto toga, malo je falilo da za njena trajanja cijeli band lagano, kako bi se u narodu reklo, prdne u rosu.

Što zbog besmislenih optužbi za sotonizam, što zbog obilatih količina alkohola, "bijelog" i podatnih groupie djevojaka s kojima ih je Amerika dočekala, band je naprosto počeo pucati po svim šavovima.

Srećom, sukladno onoj Nietzscheovoj o tome da te jačim čini sve ono što te ne uništi, Iron Maiden je unatoč spomenutim problemima, ali i izraženom antagonizmu između novog frontmana i do tada neupitnog vođe i autoriteta Stevea Harrisa, ipak uspio preživjet i, čak štoviše, sa tada friškom pločom zasjesti pri sam vrh Billboardove top ljestvice.

Bio je to očit znak da Iron Maiden više nije samo još jedan britanski heavy metal band sa simpatičnom, barem koliko i morbidnom maskotom, nego naprotiv punokrvna rock atrakcija koja će se u sljedećim dekadama po popularnosti izjednačiti sa veličinama kao što su Rolling Stonesi i Led Zeppelini.

I to sve to zahvaljujući samo jednom, ni više, ni manje, doli epohalnom albumu, sad već kultnom "The Number Of The Beast".

Who's Online

We have 254 guests and one member online

  • admin