DUGI RAT

Štrajk je završio, a bilo bi bolje da nije ni započeojer mu je učinak nikakav. U ovom se trenutku drugo i nije moglo očekivati. Jasno nam je svima, nadam se, da prosvjetari imaju pravo na štrajk. Međutim, isto tako i oni prosvjetari koji nisu željeli štrajkati trebali bi imati pravo na rad, ili možda griješim? A i đaci nesporno imaju pravo na odgoj i obrazovanje u školi koja je definirana kao odgojno-obrazovna institucija. Kako đaci nisu strojevi koji mimo i strpljivo čekaju u praznoj hali da se radnici vrate na posao, njima je i za vrijeme štrajka njihovih učitelja mjesto u školi, a ne na rivi, u kafićima, kinu i tko zna gdje još. Povećanje plaća u prosvjeti je nužno i to ne samo 4 posto. Time bi država formalno priznala da cijeni taj rad koji je doista svakim danom sve zahtjevniji i koji ne može svatko valjano obavljati. Plaće su, to ističu i prosvjetari, samo jedan mali segment koji vapi za promjenom. Toga što bi trebalo mijenjati ima još puno ijedan štrajk to neće riješiti. Drugi su puti kojima treba krenuti. A možda bi se više toga dalo učiniti kada bi i sindikalni vođe imali ograničeni vijek boravljenja na rukovodećim pozicijama. Beskonačne ili vječne mandate bi trebalo eliminirati zauvijek, naravno ne samo iz sindikata..

JOŠ JEDNO MIŠLJENJE O NAŠEM OBRAZOVNOM SUSTAVU

Jesmo li štrajk pametno iskoristili?

Piše: Mirjana Nazor
Izvor: Slobodna Dalmacija

Odgojno-obrazovni rad je jedna od temeljnih vrijednosti u društvu i tako bi ga trebalo valorizirati. Jer bez temelja sve se urušava. Kuća, most, cesta, ali i društvo u cjelini.

Aristotel je jednom davno rekao: "Ako u Ateni ne bude postolara, Atenjani će ići bosi, ne bude li u Ateni pekara Atenjani će biti gladni. Ali ne bude li u Ateni učitelja - neće više biti Atene".

Muči me pitanje, što zapravo znači štrajkati u prosvjeti; obustaviti nastavni rad, ali biti na svom radnom mjestu dostupan učenicima ili ostati kod kuće, šetati,.. i zapravo imati dodatne dane godišnjeg odmora?

Jer ako su prosvjetari sjedili u zbornici ili se okupljali na nekom drugom mjestu nije mi jasno zašto se vrijeme u kojem nije bilo redovite nastave nije moglo koristi za različite i obrazovne i odgojne aktivnosti koje nisu predviđene nastavnim programima.

Iako nema nastave, puno je tema o kojima bi vrijedilo porazgovarati s učenicima, organizirati debate, tribine, radionice...
Politička pismenost naših mladih je loša, o volonterstvu malo znaju, o različitim različitostima također nisu baš informirani..

S učenicima je bilo vrijedno porazgovarati i o štrajku, zašto ne čuti njihove argumente za i protiv? Je li glavni razlog podržavanja učitelja to što ne moraju u školu? Dobro bi i korisno bilo od njih čuti što im smeta u školi, što bi mijenjali.

Einstein je jednom rekao: "Obrazovanje je ono što ostane nakon što osoba zaboravi sve što je naučila u školi." Doista, mladi trebaju naučiti puno toga što nije uključeno u redovite školske programe, a ovi "prazni" dani su bili idealni za provođenje tog šireg obrazovanja.

Teme koje sam spomenula i još mnoge koje nisam nisu jednako bliske svakom učitelju, to je sigurno. Ipak, vjerujem daje svaki učitelj razredne nastave i razrednik u osnovnoj i srednjoj školi dovoljno kreativan i kompetentan da osmisli aktivnosti koje bi đacima bile zanimljive i ujedno životno korisne, odgojne, a za koje obično u redovitom školskom ritmu U školama se razgovor mogao dogoditi u punom smislu te riječi, moglo se potaknuti slobodu razmišljanja i argumentiranog raspravljanja, širiti ozračje povjerenja, odgovornosti i prihvaćanja različitih stavova!

Je li se u nekim razredima i "dogodila" škola na ovaj način? Jesu li moja očekivanja i vjerovanja realna, ili je to samo naivna i smiješna utopija, možda lijepa priča ali ne dio stvarnog života?!

Najavljeni novi štrajk će uskoro nešto od toga pokazati.