Magla, magla, svuda oko... U petak navečer parilo mi je ka da san u Zagrebu. Izlazin iz kuće (umoran, taman se maloprije vratija s posla) posli večere učinit đir, dva po mistu... a kad ono oko mene pravi zimski purgeraj. Ulične svjetiljke neobično jako osvjetljavaju pusti prostor dugoratskih ulica, na kojima, o zar je to neka novost, nema ni pasa a kamoli kakvog kolege večernjeg šetača ili kakve usamljene smišnice. Svjetlost se presavija oko i spod svjetiljki stvarajući veliki magličasti oblak svitla i pari mi se da pri njemu možeš čitat i novine. Magla je pala na misto na obali i napravila pravu Carpenterovsku atmosferu u kojem svaki korak ima nevidljivog druga, a svaka sjena još baren dvije kolegice par koraka iza, a ispred, ispred se ne vidi dalje od dužine nosa. Dobro, barem moga... Kad sam iz dugoratske magle izronio i otvorio vrata kafića skoro da se začuo vrisak najlipše konobarice u mistu. A još kad su nakon par bilih bevandi i votki oko stola krenule maglovite horor priče bez happy enda.. parilo mi je da će je netko večeras morat pratit doma...

MAGLA, MAGLA, SVUDA OKO..

Foto: Ivana Tomić

Jutro je ipak svanulo, no magla se još nije dala. Oko jedanaeste ure Ivana je dokumentirala ovaj rijedak priobalni fenomen...