DUGI RAT

"Treba proći od Zagreba preko Gorskog kotara do Rovinja, spustiti se do Rijeke pa magistralom uz Velebit i Biokovo doći do Trogira, prenoćiti u Splitu i preko ušća Neretve doći u Dubrovnik. Od Rijeke preko Trogira i Splita do Dubrovnika. Preko Like vratiti se u Zagreb, proći Slavonijom do Vukovara ili kroz Zagorje do Varaždina. Putovati od Mediterana, preko šuma Gorskog kotara do slavonskih ravnica. U bilo koje godišnje doba. Po bilo kakvom vremenu. Kiši, buri, snijegu, vrućini. Gledat ćete neobično lijepu zemlju. Ali i vidjeti neobrađena polja, puste livade i suprotnost, gradove koji zrače ljepotom, Dubrovnik, Varaždin, Trogir, hrvatske otoke i primorske gradove koji su kao i metropola Zagreb kada padne prvi mrak pusti i mrtvi. Samo prvi stih Mihanovićeve himne nije laž. Ljepota naše domovine zasluga je Boga. Ostalo se može pripisati Hrvatima..."

Željko Senečić u svom osvrtu na turističko brendiranje Hrvatske na stranicama Jutarnjeg Lista

LIJEPA NAŠA DOMOVINO..

Crtica o nastanku hrvatske himne

Foto: Razni autori

Zagrebački pravnik Antun Mihanović, jedan od pjesnika hrvatskog narodnog preporoda, pjesnik čiji je spomenik prije par godina pod okriljem noći nestao iz Gata, napisao je domoljubnu pjesmu "Horvatska domovina", koja je postala osnovom sadašnje himne Republike Hrvatske – od 14 kitica, uzete su prva, druga, predzadnja i zadnja. "Horvatska domovina" je objavljena 14. ožujka 1835. godine u 10. broju književnog lista "Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka", koji je tad bio nositelj književnog preporoda.

Josip Runjanin koji je 1848. bio kadet u graničarskoj pješačkoj pukovniji br. 10 u Glini, uglazbio je samo dvije kitice Mihanovićeve pjesme. Prvi poznati notni zapis pjesme "Horvatska domovina" potječe od Vatroslava Lichteneggera, pjevačkog pedagoga, iz 1861. godine.

Horvatska domovina

Antun Mihanović, izvornik iz 14.ožujka 1835.

    Lěpa naša domovino,
    Oj junačka zemljo mila,
    Stare slave dědovino,
    Da bi vazda čestna bila!

    Mila, kano si nam slavna,
    Mila si nam ti jedina,
    Mila, kuda si nam ravna,
    Mila, kuda si planina!

    Vedro nebo, vedro čelo,
    Blaga persa, blage noći,
    Toplo lěto, toplo dělo,
    Bistre vode, bistre oči:

    Vele gore, veli ljudi,
    Rujna lica, rujna vina,
    Silni gromi, silni udi; —
    To je naša domovina!

    Ženju serpi, mašu kose,
    Děd se žuri, snope broji,
    Škriplju vozi, brašno nose,
    Snaša preduć málo doji:

    Pase marha, rog se čuje,
    Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
    K ognju star i mlad šetuje; —
    Evo t’ naške domovine!

    Luč iz mraka dalko sija,
    Po veseloj livadici,
    Pěsme glasno brěg odbija,
    Ljubni poje k tamburici:

    Kolo vode, živo kolo,
    I na berdu, i v dolini,
    Plešu mladji sve okolo; —
    Mi smo, pobre, v domovini!

    Magla, što li, Unu skriva?
    Ni l’ to našiu jauk turobni?
    Tko li moleć smert naziva?
    Il’ slobodni, il’ su robni?

    »Rat je, bratjo, rat junaci,
    Pušku hvataj, sablju paši,
    Sedlaj konjče, hajd pešjaci,
    Slava budi, gdi su naši!«

    Buči bura, magla projde, —
    Puca zora, tmina běži, —
    Tuga mine, radost dojde, —
    Zdravo slobost, — dušman leži!

    Veseli se, tužna mati,
    Padoše ti verli sini,
    Ko junaci, ko Horvati,
    Ljaše kervcu domovini!

    Teci, Sava hitra, teci
    Nit’ ti Dunaj silu gubi,
    Kud li šumiš, světu reci:
    Da svog’ doma Horvat ljubi,

    Dok mu njive sunce grije,
    Dok mu hrastje bura vije,
    Dok mu mertve grob sakrije,
    Dok mu živo serdce bije!