Dionizijski zanos u modernom dobu

Čovjek današnjice nalazi se pred mnogovrsnim izazovima: političkim, ekonomskim, a poglavito pred socijalnim i moralnim. Najučestalije pitanje koje čovjek današnjice sebi postavlja, a koje ujedno predstavlja i imperativ njegovoj pascalovski mišljenoj 'krhkoj' egzistenciji jest kako preživjeti u današnjem svijetu, odnosno kako opstati? Građanske slobode postoje ali samo dok se podudaraju s mišljenjem koje ide uz dlaku vladajućima ili koje mediji proklamiraju. Najčešće žrtve medijskog raspeća u Hrvatskoj su vehementni pojedinci koji uvode različite inovacije u djelatnostima koje do njihove pojavnosti nisu bile popularne - tu na umu imam najrazličitije forme i sadržaje zabave karakteristične za noćne klubove. Tim inovatorima je u interesu troje: prvo - balkanski mentalitet zamijeniti modernim, dakle, zapadnim demokratskim mentalitetom specifičnim za visokorazvijena društva, poput skandinavskih zemalja. Čovjeku koji je odlučio svoj kapital uložiti u hrvatski turizam i ugostiteljstvo zna se dogoditi da mu ljubomorni susjedi ili 'prijatelji' ili već netko treći 'pakira' po dobro uhodanoj komunističkoj metodi iznuđivanja i to samo poradi jednog razloga - zavist. Čuveni i nekad kao Himalaja visok hrvatski jal ...

JAO SI GA ONOM TKO ISKOČI IZ ŠABLONA

Dionizijski zanos u modernom dobu

Ne može čovjek biti odgovoran prema drugome ako najprije nije odgovoran prema sebi samome. Davno je Aristotel u "Nikomahovoj etici" kazao da "dobar čovjek treba biti sebeljuban, jer čineći lijepa djela, koristit će sebi, a bit će na korist i drugima"

Piše: Dafne Vidanec / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Čovjek današnjice nalazi se pred mnogovrsnim izazovima: političkim, ekonomskim, a poglavito pred socijalnim i moralnim. Najučestalije pitanje koje čovjek današnjice sebi postavlja, a koje ujedno predstavlja i imperativ njegovoj pascalovski mišljenoj 'krhkoj' egzistenciji jest kako preživjeti u današnjem svijetu, odnosno kako opstati?

Upravo zahvaljujući tom "kako" čovjek je još od samih začetaka čovječanstva bio primoran na prihvaćanje uloge kreatora i dizajnera vlastita života.

Potvrdu toga pronalazimo već na spiljskim crtežima Altamire u Španjolskoj i Lascauxa u Francuskoj, gdje je čovjek naslikan u ulozi lovca u pravom smislu te riječi.

Ondašnji 'prvi čovjek' za razliku od današnjeg modernog čovjeka imao je suženi izbor, kao i sužene mogućnosti kreiranja vlastite egzistencije. Priroda mu je bila jedini izvor iz kojega je crpio sredstva za preživljavanje.

No, čovjek trećeg tisućljeća pred sobom ima ocean mogućnosti i sredstava, što može zahvaliti naglom uzdignuću koje mu je od 16. i 17. stoljeća naovamo prije svega omogućio materijalni napredak uz čiju pomoć je stvorio civilizaciju istaknute i vitalne tehnološke, da ne kažemo 'instrumentalizirane' svijesti koja upravlja svim područjima ljudskoga života i koja je istom potisnula osjećajnost i duhovnost koju je naš predak, bez obzira na pripadajući mu geografski, kulturni i religijski ambijent, na svojstven način živio i upražnjavao.

Stoga se možemo složiti s tvrdnjom suvremenoga kanadskog mislioca i teoretičara Charlesa Taylora da su općenito "stvari izgubile ponešto čari", odnosno da je svijet u jednom trenutku postao "raščaran", profaniziran, a time u moralnom pogledu "spljošten i sužen".

Bit problema ne leži u činjenici da su mišljenja s obzirom na kvalitetu doba u kojem "živimo, mislimo i postojimo" podijeljena, jer su stari Latini odavno rekli da "koliko ima ljudi, toliko ima i ćudi".

Bit problema leži u nedostatku sveobuhvatne i inkluzivne spoznaje onih okolnosti koje su snažno utjecale na razvoj socijalne, kulturne i moralne svijesti ljudi u bilo kojem dobu, a posebice u našem dobu.

Međutim, okolnosti koje su uvjetovale naše doba imaju svoj izvor u prosvjetiteljskoj ideji apsolutne autonomije čovjeka koja participira na Descartesovoj paradigmi instrumentalne racionalnosti koja je plodno tlo pronašla u modernim demokratsko-kapitalističkim društvima Zapada.

Ono što ta društva karakterizira jesu samo izgledne građanske slobode i prava, jer naposljetku posljednju riječ u upravljanju državom i ljudskom zajednicom vodi ona politika koju zapravo kreiraju, dizajniraju i nameću najjače svjetske duhanske, naftne, kompjutorske, osiguravajuće i druge korporacije.

Žrtva globalne korporacijske politike upravljanja na čijem začelju stoji G8 ili najbogatije zemlje svijeta od SAD-a, Velike Britanije, preko Japana, Nizozemske... vrlo često su ekonomski nerazvijene i nestabilne države.

Od Domovinskog rata naovamo mi Hrvati upoznali smo pravi značaj korporacijskog upravljanja državom. Naime, populaciju koja ima oko četiri milijuna ili nešto više ljudi neprekidno se nastoji uvjeriti u nešto čega u stvarnosti nema.

Hrvatski ustav jamči demokratske slobode, dakle - vjerske, političke, kulturne, jezične i druge slobode, a ako ih netko uistinu prakticira, u najboljem slučaju razapet će ga mediji, dakako, pod uvjetom da se određeni izričaji ne podudaraju s mišljenjem koje neki mediji proklamiraju.

A mediji proklamiraju upravo ono što im nalaže korporacijska politika koju provodi uvijek i samo velikim slovom pisano "Jedan" kojemu je, pak, u interesu da ljudi vjeruju ono što i kako im se kaže, a ne prema slobodnom izboru, jer se samosvjesnima ne može manipulirati.

Najčešće žrtve medijskog raspeća u Hrvatskoj su vehementni pojedinci koji uvode različite inovacije u djelatnostima koje do njihove pojavnosti nisu bile popularne - tu na umu imam najrazličitije forme i sadržaje zabave karakteristične za noćne klubove.

Tim inovatorima je u interesu troje: prvo - balkanski mentalitet zamijeniti modernim, dakle, zapadnim demokratskim mentalitetom specifičnim za visokorazvijena društva, poput skandinavskih zemalja.

Drugo - u interesu mu je kapital uložiti u svoju zemlju, jer zašto bi stranac participirao na muci nas Hrvata koji se već 13 stoljeća borimo za svoju zemljicu - Kumičićevu 'otadžbinu'?!

I treće i ono najvažnije - takvome čovjeku koji je, na primjer, nakon dvadeset ili više godina boravka u stranoj zemlji, gdje je boravio i mukotrpno radio ne bi li u "znoju lica svog" sagradio temelje za svoju krhku egzistenciju, odlučio svoj kapital uložiti u hrvatski turizam i ugostiteljstvo; takvome se zna dogoditi da mu ljubomorni susjedi ili prijatelji ili već netko treći "pakira" po dobro uhodanoj komunističkoj metodi iznuđivanja i to samo poradi jednog razloga: zavist.

Ako, pak, metoda iznuđivanja ne pali od prve, onda se čovjeka, njegov rad i poslovanje nastoji diskreditirati do te mjere da ga se kompromitira u medijima.

Mnogi bi se mogli zapitati o čemu potpisnica ovog članka govori.

Tko su ti diskreditirani pojedinci-povratnici koji se vehementno trude spasiti hrvatski kapital, turizam., ukratko, hrvatsku zemlju?

To su svi oni ljudi o kojima mediji vrlo često izvješćuju, a koje prati loš glas jer rukovode modernim panteonom zabave, užitka i svega onoga što mi običavamo prozivati, kritizirati i moralizirati, a čega smo svi mi dionici, na ovaj ili onaj način, a to je zato jer živimo u civilizaciji kojom dominira ne apolonijski, nego dionizijski zanos. Drugim riječima, živimo u dobu kojim dominira čisti užitak bez mudrosti.

Suvremeni teoretičari morala običavaju tumačiti zašto moderna etika i moral funkcioniraju tako kako funkcioniraju umjesto da pitaju koliko ima smisla u tom funkcioniranju, budući da živimo u dobu u kojem se pokazalo da je čovjek u moralnom pogledu dotaknuo dno moralnosti. Univerzalni odgovor na spomenuto pitanje ne postoji. A ne postoji samo zato što je čovjek po sebi teško protumačljiv fenomen.

Mogli bismo reći da na ovome svijetu postoji onoliko etika koliko ima ljudi, jer svatko među nama stvara vlastitu etiku življenja. Koliko je djelovanje koje je upravljeno prema toj etici opravdano ili neopravdano ili, pak, ispravno ili neispravno, ovisi o tome do kojeg smo stupnja razvili samoodgovornost.

Samoodgovornost je postala najvećim i najzahtjevnijim izazovom doba u kojem živimo. No, i ta samoodgovornost nema nekog smisla ako ne izvire iz dobra kao takvog i ako prema tom dobru ne smjera.

Jer, ne može čovjek biti odgovoran prema drugome ako najprije nije odgovoran prema sebi sâmome. Davno je Aristotel u svojoj "Nikomahovoj etici" kazao da "dobar čovjek treba biti sebeljuban, jer čineći lijepa djela koristit će sebi, a bit će na korist i drugima".

Analogno toj Aristotelovoj mogli bismo kazati da onaj naš čovjek-povratnik o kojem smo ranije govorili i kojemu je u interesu kroz neku djelatnost propagirati novitet, kao što su zabavni noćni klubovi koji, uzmimo, nisu kompatibilni sociokulturnom uzusu Hrvata, ipak svjesno prihvaća rizik potencijalnog neprihvaćanja, odbijanja i ekonomskih gubitaka samim time što ulaže u nešto za što vjeruje da bi trebalo pridonijeti popularizaciji, na primjer, hrvatskog turizma, dok na drugi način tu popularizaciju sprječavaju oni koji iz tog bunara piju.


Autor je magistrica humanističkih znanosti, etičarka i teologinja iz Zagreba

Povezani članci

Who's Online

We have 158 guests and no members online