Zanimljivosti..

Tri vulkana pod nogama

Nad Arequipom uzdiže se vulkan El Misti, visok 5822 metra, koji sa svojim gotovo savršenim konusnim izgledom nosi titulu najljepšeg vulkana u Peruu. Iako najljepši, El Misti poput vražje glave prijeti milijunskoj Arequipi, čiji je centar udaljen samo 17 kilometara od kratera. Ova čudna simbioza prirode i društva zadnji put se slomila u 15. stoljeću, kada je Misti erupcijom natjerao lokalno stanovništvo u bijeg. Od tada je bilo nekoliko manjih erupcija, ali  i čestih potresa. Nažalost, osim zabrane gradnje na padinama vulkana, grad nema dobro razvijen evakuacijski plan, a seizmolozi i vulkanolozi diljem svijeta upozoravaju na katastrofu koja čeka svoj dan. Upravo je Misti sljedeći cilj Splićana Hrvoja Dujmića, Frane Bebića, Srećka Gregovića i Dubrovčanina Zorana Ateljevića, prvih Hrvata koji su se popeli na Coropunu, najviši vulkan u Peruu...

EKSPEDICIJA "CORDILLERA VOLCANICA 2008." (2)

Tri vulkana pod nogama

El Misti, visok 5822 metra, nosi titulu najljepšeg vulkana u Peruu; osvojen je i susjedni mu Chachani (6075 metara), a kruna svega je najviši vrh, Coropuna (6425 metara), na koji se penje tek petnaestak ljudi godišnje

Piše: Frane Bebić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Misti naš sljedeći cilj, idealan je za novi aklimatizacijski ciklus i kondicijsku Coropunapriprema za Coropunu, najviši vulkan u Peruu. Do prije nekoliko godina na vrhu je imao snježnu kapu, ali ju je zbog globalnih klimatskih poremećaja izgubio. Iako danas bez snijega, na samom vrhu vladaju vrlo niske temperature praćene snažnim vjetrovima. Stoga se nije čuditi što na sebi od samog početka uspona nosimo plastične gojzerice nalik skijaškim pancericama.


'Bijela smrt'

Tako u ranim jutarnjim satima napuštamo naš terenac na visini od 3800 metara i opterećeni 20 kilograma teškim naprtnjačama držimo odmjeren tempo prema baznom logoru. Bez obzira što su za uspon na Misti potrebna samo dva dana, na leđima nam je sva potrebna oprema za penjanje, spavanje, kuhanje... Jedina razlika prema nekom vremenski dužem penjanju je u količini namirnica i vode.

Nakon otprilike osam sati neprekidnog penjanja po kosim vulkanskim pješčanim dinama i stijenama, stižemo na bazni logor. Sunce upravo zalazi i temperatura se osjetno smanjuje. Stoga ne gubimo vrijeme i još zadihani podižemo logor na pješčanom tlu dok kuhalo već grije vodu za večeru. Netom nakon zalaska sunca pojavljuje se korona na obzorju koja na ovim visinama dugo ostaje vidljiva. S gubitkom danjeg svjetla već smo svi u vrećama za spavanje jer je ona jedina koja nam može zadržati toplinu dok se ne krećemo. Noćna šetnjica i priča za laku noć je nešto što nije izvedivo na ovim visinama. Iako je sada tek popodnevnih šest sati, prisiljavamo se zaspati jer uspon na vrh počinjemo u dva sata ujutro. U tome nam uvelike pomažu aspirini koji ublažavaju glavobolju koja manifestira blaže oblike visinske bolesti. Bez panike, to je sasvim normalna pojava.

Misti

U dva ujutro, iz tople vreće i još sanjive glave oblačimo hladnu odjeću i izlazimo iz šatora u prokleto hladnu noć. Ispred nas je greben koji se nakon nekoliko metara gubi u mraku i takav ide još tisuću metara iznad nas, greben koji još noćas moramo ispenjati. U ovom trenutku jedina lijepa stvar je Arequipa: u svom punom blještavilu, nalazi se pod nama, kao na dlanu. Punu minutu divljenja, i već vidim kako svjetla ostalih članova polako nestaju među stijenama...

U ovako hladnim noćima, neispavan i umoran zbog visine, čovjek lako zaspe na nogama. Stoga je izuzetno važno ne biti sam, jer spavajući lako je pothladiti se i smrznuti. To se zove "bijela smrt" i kažu da je jedna od ugodnijih, ako smijem tako kazati, jer s poznijom fazom pothlađivanja čovjek dobiva lažni osjećaj topline i ugode koji ga nepovratno vodi u smrt.

Pet sati penjanja po kojekakvim stijenama i već pomalo zaleđenim terenima dovodi nas do ruba kratera ovog veličanstvenog vulkana. Pod nama je sto metara dubok i oko petsto metara širok konusni krater na čijim se rubovima može zapaziti bjeličasto isparavanje sumpornih plinova. Upravo zato je spuštanje u krater iznimno opasno, pa se tek po rubu kratera penjemo prema najvišoj točki na kojoj se markantno uzdiže četiri metra visok križ. S nekoliko lijepih fotografija i pet minuta razgledavanja okolnih vulkana, budućih ciljeva, povlačimo se s hladne vjetrometine.

Krater vulkana El Misti

Pod nama je sada najduži sipar kojim smo se ikada spuštali: El Misti nam pruža pješčanu padinu s 45° nagiba i 2000 metara dubine, na čijoj se polovici nalazi naš bazni logor. Silazak više nalik skijanju nego hodanju u početku nije bio baš jednostavan zbog manjka kisika, na kraju se ipak sumirao na četiri sata ludog, akrobatskog spusta. Pozadina priče je - cipele, usta, nos, uši i kosa puni prašine i pijeska. U grad se spuštamo poput rudara kojima jedino bistre oči odaju živost.

Iako smo nekoliko dana nakon Mistija imali uspješan uspon na susjedni Chachani (6075 metara), prištedio bih prostor za priču o Coropuni (6425 metara), najvišem vulkanu Perua.


Popravak auta čupanjem dijelova

A priča počinje rent-a-carom koji se u Arequipi ne može dobiti bez vozača.

Razlog tome je veliki rizik zbog pljački nesretnih turista. No, nismo dugo brinuli koliko će nam vozač olakšati džep: cijena iznajmljivanja podignuta je samo 10 posto. S nakrcanim i 18 godina starim land cruiserom prvo posjećujemo benzinsku crpku gdje pravo malo bogatstvo zamjenjujemo gorivom i plinom koje ovo gladno čudo troši. Čudo je prošlo točno 50 kilometara kada je pod poklopcem "Popravak auta"počelo prštati ulje motora. S obzirom da je popustio servo mehanizam upravljača, vozač Percie brzo se snašao i iščupao remen mehanizma, te smo dalje nastavili s "nešto tvrđim" upravljačem. No, nakon stotinjak metara, terenac je opet zahuktao i doslovno zaribao na cesti. Diferencijal prednjeg pogona ostao je bez ulja. Naš vozač Percie brzo se snašao i iščupao vratilo prednjeg pogona, a to je komad od petnaestak kilograma, i mi smo, eto, dalje nastavili bez pogona na sva četiri kotača. Nema veze, ionako nas čeka još 150 kilometara makadama na više od 4000 metara visine.

Tu večer smo se zaustavili u malenome mjestu Chuquibamba, zadnjem uporištu civilizacije na putu prema Coropuni. Koristimo priliku da večeramo u maloj i oronuloj kolibici-restoranu koji se sastoji od jednog stola za goste i drvenom pregradom odvojene kuhinje iz koje su dolazili zvukovi i mirisi prženja krumpira i mesa. Našu milu kuharicu nije zasmetalo da za goste napravi čaj s vrelom vodom u kojoj je malo prije oprala dio pribora za jelo. Barem se možemo pohvaliti da smo pili čaj od koke.

ČAJ U CHUQUIBAMBI

Kuharica nam je napravila čaj s vrelom vodom u kojoj je malo prije oprala dio pribora za jelo

Večera je uzela i mali danak: ostali smo bez fotoopreme koju sam naivno ostavio na plinskoj boci ove oskudne kuhinje. U nemiloj raspravi sa šeficom kuhinje i okolnim zainteresiranim stanovništvom došli smo do toga da bi opremu trebalo otkupiti - pa smo to i učinili i isprsili 150 nuevo solesa (oko 200 kuna) za opremu vrijednu pet-šest tisuća kuna. Možda oni i jesu svjesni koliko aparat košta, ali ionako ga nemaju kome prodati nego nama.

Nakon ove krasne večeri od koje ostaju samo lijepe uspomene, nastavili smo prašnjavom makadamskom cestom penjući se polako na visokih 5200 metara. Zaustavljamo se na prijevoju duge makadamske ceste koja dalje nastavlja za kanjon Cotahasi i odvajamo se malom i nezgrapnom cesticom do mjesta gdje ćemo prespavati, u samom podnožju vulkana Coropuna.

Dok pod punim mjesecom vadimo šatore i opremu iz automobila, blaga svjetlost otkriva zasnježene vrhove iza kojih se u crnom nebu ističu kristalno svjetlucave zvijezde i mliječna staza južne hemisfere.

- Hasta luego amigos! - poručio nam je Percie iz svog šatora.

- Hastamanana, Percie! - povikasmo, pomalo ponosni na prve fraze španjolskog.

U prohladnoj noći, u šatoru pokraj automobila, 300 metara više od najvišeg vrha Europe, sklapamo umorne oči s mislima uperenim u sutrašnji dan, osvajanje Coropune...


Bez vodiča i dobre karte

CoropunaS prvim zrakama sunca počinje uspon na usnuli vulkan prekriven vječnim snijegom i ledom. Godišnje ga posjeti svega petnaestak alpinista, pa ne čudi što smo posve sami. Bez vodiča i dobre karte, samo po sjećanju opisa putova prijašnjih ekspedicija, pokušavamo pronaći put u pješčanim padinama, išaranim labirintima vulkanskih stijena. Tu i tamo može se primijetiti i otisak stopala prijašnjih alpinista, pa nakon nekog vremena postajemo pravi majstori u traganju za dokazima da smo na pravom putu. Svejedno, krajem dana, hodajući po već pomalo zasnježenim padinama, priznajemo sebi da će nam ova ljepotica uzeti jedan neplanirani dan jer nismo uspjeli pronaći visinski logor. Stoga na prvom zgodnom mjestu podižemo logor i kujemo dogovor za sutrašnji dan. Pola ekipe vraća se prema autu po još hrane i plina, a druga polovica ide tražiti lokaciju pogodnu za visinski logor. Dobro uštimanoj ekipi sve polazi za rukom, pa se opet združismo sredinom sljedećeg dana opremljeni za nastavak uspona.

Zbog nedostatka vode, putem skupljamo mutne vode ledenjačkih potoka nadajući se da će se sedimentirati do dolaska na visinski logor. No mutna voda se nije dala, pa smo bili prisiljeni topiti okolni snijeg, što je prilično dug i - za količine plina kojima smo raspolagali, prilično rastrošan proces dobivanja vode. S večerom, pripremljenim zalihama vode za sutrašnji uspon na vrh i bez grama plina, sklapamo oči u kojima nije bilo puno sna.

Kao i na Mistiju, uspon počinje u ranim noćnim satima. I dalje pokušavamo pratiti tragove pa u ruci držimo inače naglavno svjetlo kako bismo zapazili sjene u snijegu i pijesku koje bi odavale otisak stopala ili trag puta. Britak vjetar smrzava nam uši i ruke, no bez obzira na to, penjemo se u mraku uz ledene padine koristeći se cepinima i derezama. Ova se ledena agonija nastavlja nailaskom na "penitentese'', gotovo neprohodnu šumu ledenih šiljaka koji nam se uzdižu do kukova i koje teškom mukom preskačemo i razbijamo derezama na nogama. I dok se borimo, polako i sigurno prve zrake rasvjetljuju nam put, a mi, doslovno "ka ozebli sunce" slavimo povratak osjeta prstiju na rukama i nogama.

Ledeni šiljci na Coropuni


Savršeno uglačane padine

Pred nama su još dva sata uspona po savršeno uglačanim padinama. Iako bi poskliznuće s ovoga mjesta zasigurno neslavno završilo nekoliko stotina metara niže, uzdamo se u vlastitu spretnost i pripremljenost. Što smo bliže vrhu, nagib leda sve je nježniji, a završava kilometrima širokim platoom na visini od 6400 metara. Izlaskom na ovo golemo zaleđeno nogometaško igralište pokušavamo uočiti smjer pravog vrha koji je svega 30 metara viši od ostatka i od nas udaljen pola sata hoda.

S vrha Coropune promatramo nešto nižu susjednu Solimanu, simbole muškosti i ženstvenosti kulture starih Inka. Iako je ispod -20°C i jak vjetar pridodaje ozbiljnosti situacije, dopuštamo sebi malo duhovne slobode. Ipak stojimo na trofeju naše vulkanske ekspedicije.


Oduzimanje imena

Na Mistiju je pronađeno nekoliko mumija djece do 13 godina starosti koje su kao žrtve prinesene za vrijeme erupcije. Postoji legenda da je vulkan i nakon prinesenih žrtava nastavio po svom, pa su ga stari Inke kaznili oduzimanjem imena. Kasnije, Španjolci su osvajanjem ovih područja došli do vulkana kojem nitko od domaćih nije znao ime. Međutim, neki su ipak zaboravili da trebaju zaboraviti ime ovog vulkana, pa je tako sačuvano izvorno ime - El Misti (Gospodin).

Trijumf:vrh Coropune


Ledeni pokajnici

Penitentes ("pokajnici") prirodni je fenomen stvaranja polja ledenih šiljaka na snježnom tlu. Šiljci mogu narasti i do dva metra visine. Javljaju se samo na velikim visinama gdje se, zbog razrijeđenosti zraka, vlaga u zraku sublimira u led. Šiljci su uvijek nagnuti prema položaju sunca u sredini dana.

U idućem broju: U kanjonu

Who's Online

We have 252 guests and one member online

  • admin