Omiška udruga žena "Katarina Zrinski" prošlog je vikenda organizirala jednodnevni izlet u Sarajevo. Kako i priliči udruzi, putnici su uglavnom bile žene. Iz Omiša se krenulo u 5 sati ujutro, da bi se uz stajanje na Jablanici, i oko sat i 45 minuta razgledavanja Vrela rijeke Bosne. Nakon tolike vožnje osjećala se potreba za odmorom. Oko 13 sati, naš autobus je stigao na autobusnu postaju  - Baščaršiju, u Sarajevo, blizu Nacionalne biblioteke ...

KAFENISANJE NA BAŠČARŠIJI UZ SEVDAH, RATNE PRIČE I ESPERANTO

Izlet u Sarajevo

Piše i riše: Davor Grgat

Mislim da je ovim potezom postignut dvostruki cilj - jedno smo se u prekrasnoj prirodi uz lagani žubor vrela, koji je dopirao sa svih strana ugodno osjećali i bili u prilici da u hladu neopterećeno šetamo i razgledamo ono što je za ovo mjesto zaista  izuzetno lijepo i poučno. Bili smo u prilici da se na pojedinim punktovima slikamo i da za minut-dva dobijemo fotografiju.

Kako je ovdje sezona u punom jeku, svjedoci smo stalnih pristizanja i odlazaka gostiju, pa je to i razlog što nam u dogovoreno vrijeme  naš autobus nije mogao doći, već smo  motali blizu kilometar puta vratiti se  do autobusa, koji je zbog velike gužve bio parkiran, opet na neprikladnan način.

Oko 13 sati, naš autobus je stigao na autobusnu postaju  - Baščaršiju, u Sarajevo, blizu Nacionalne biblioteke - Vijećnice, (u kojoj je kako kasnije saznajem tijekom agresije na Sarajevo i BiH zapaljeno blizu 3 miliona knjiga). Dobili smo slobodno vrijeme do 18,30 kada smo po planu trebali krenuti natrag.

Sparina i vrućina, kakva se u Sarajevu, upućeni znaju, može i očekivati, mnoge je izletnike natjerala da potraže hladovinu, a hlada, hvala i Bogu i Alahu, na Baščaršiji ne manjka. Nakon par minuta, svi smo pronašli ugodno rashlađen  kutak, tako da je bilo nemoguće sastati se ponovo sa grupom naših izletnika.

Najprije sam promijenio novac, pa sam sa suprugom (a pridružio nam se i naš vozač), sjeli u dvorište ugodne kafane, i pozvao svog starog poznanika, (od prije 50-tak godina, jer sam tada radio u Sarajevu i često se sastajao sa esperantistima). 

Gosp. Senad Čolić, koji slovi među najpoznatije esperantiste Europe, a koji je neprocijenjivu ulogu odigrao u odbrani  BiH i svijet upoznavao o tamošnjim  događajima (kad sam ga nazvao upravo je dogovarao prijevod jednog romana sa izdavačem) i nakon 15-ak minuta nam se pridružio.

To je bila prilika da "evociramo uspomene" na davno protekle godine, a da se upoznamo i o ulozi esperantista za vrijeme agresije na BiH, pa i kasnije. Nakon ispijene kafe, turske, dakako, uputili smo se u šetnju glavnom ulicom u pravcu Marin dvora, a zatim i Čengić vile.

Usput, skoro na svakom koraku vidljivi su ožiljci nedavnog rata, ali i mnogo toga sagrađenog posljednjih godina, prvenstveno kada je riječ o raznim predstavništvima ili poslovnim tvrtkama.

Prošli smo i pored pekare, gdje je za vrijeme rata jednoga jutra dok su čekali  da kupe kruh, poginulo šest Sarajlija.

Naš vodič, po svom zanimanju a i stažu uz to rođeni Sarajlija, pokazao nam je sve interesantno i uveo nas u i najmanje kutke uličica, što zasigurno i najvještiji tumači  ne bi bili u prilici da nas ovako podsjete i na tužne događaje iz posljednjeg rata.

Na križanju, blizu Marin dvora, počela je padati mala kiša, pa nismo imali hrabrosti poći do Čengić vile, već smo se lagano vratili natrag.

Zaustavili smo se kod Katedrale i u kafiću, uz limunadu čavrljali još  50-tak minuta. Oko 17 sati ponovno je počela kišica, pa smo se požurili da budemo bliže autobusnoj postaji.

Na početku Baščaršije svratili smo u jedan od poznatijih sarajevskih kafića: "Art kuća sevdaha", gdje se okupljaju  simpatizeri  stare bosanske sevdalinke i uz lagano ispijanje  turske kafe  i prepričavanju raznih  dogodovština, prvenstveno vezanih za nedavni rat i ulogu esperantista u tom ratu, vrijeme je brzo odmicalo, a trebalo je već krenuti ka autobusnoj postaji.

Nakon doista ugodno poslijepodnava, uz upoznavanje brojnih kulturno-povijesnih spomenika,te šetnji gradom, oko 18,10 sati uputili smo se ka autobusnoj postaji, gdje su počeli stizati i ostali naši izletnici.

Pred rastanak sa kolegom Čolićem, uz obečanje da ćemo se uskoro ponovno sastati prilikom kongresa Sennacieca Asocio-Tutmonda, SAT (Svjetskog saveza esperantista), koji će se održati u Sarajevu koncem srpnja uz brojne uzvanike i goste.

Sarajevo smo napustili po već ustaljenom dogovoru i krenuli  natrag te se zaustavili na Jablanici, a u Omiš smo stigli oko ponoći.

I na povratku, u autobusu bilo nam je  lijepo i ugodno. Uz pričanje raznih dogodovština i viceva, od kojih su neki bili zaista „masni“, naš izlet je završio u upoznvanju ljepote i brojnih raznolikosti, ali i lijepe i prekrasne prirode te upoznavanju brojnih kulturno-povijesnih  znamenitosti Sarajeva i mjesta kroz koja smo prolazili, a sve kao bi se zaboravile svakodnevne penzionerske brige i problemi. 

I na kraju, trebam kazati kako ja nisam član udruge žena "Katarina Zrinski" koja je organizirala ovaj izlet,  a bio sam ravnopravan član ove grupe. Kako? Ili zašto?

Naime, prošlog tjedna sa svojom suprugom slavio sam 50-godišnjicu braka, i naš prijatelj Nikola Babaja, pridružio nam se čestitkama i pitao da li bi mi željeli ići na izlet u Sarajevo.

Potvrdno smo odgovorili, ne misleći o kakvom triku je riječ, i za vrijeme ovog izleta rekli su nam Babaje da su nam ovaj izlet omogućili besplatno, kao izlet na bračno putovanje.

Svima još jednom veliko hvala!