Magnum crimen hrvatskog revizionizma

revizionizam - plakatU hrvatskom se javnom prostoru često nameće teza da su oni koji traže istinu i priznanje komunističkih zločina mračni desničarski povijesni revizionisti. Revizionizam danas služi kao ekskomunikacijska anatema, prikladna retorična strategija eskapizma kojom se nastoji odvratiti pozornost hrvatske javnosti od povijesnih činjenica jugokomunističke vladavine i zločinačke prakse. Dojučerašnji titoisti-revizionisti danas su postali protuhrvatski negacionisti komunističkih zločina..., piše Jure Vujić na stranicama Vjenca ...


PROPITKIVANJE SLUŽBENE KOMUNISTIČKE POVIJESTI POKAZUJE CIVILIZACIJSKU ZRELOST

Magnum crimen hrvatskog revizionizma

Dojučerašnji titoisti-revizionisti danas su postali protuhrvatski negacionisti komunističkih zločina

Piše: Jure Vujić
Izvor: Vjenac

Svaka je povijest ljudska konstrukcija, ovisna o kontekstu i duhu razdoblja kada je pisana. U tom smislu, Antoine Prost u pravu je kada ističe da je „povijest ono što rade povjesničari“, a poznati Louis Blanc kaže da povijest nigdje ne počinje i nikada ne završava.

U etimološkom pogledu povijest potječe od grčkog historia, što znači istraga, znanje postignuto istragom. Lingvističko značenje povijesti upućuje nas na neprestano istraživanje, nadograđivanje, korigiranje i revidiranje sadržaja i oblika povijesnih događaja, kako bi se dosegnula maksimalna objektivnost i nepristranost. Da takva nadgradnja i istraživačka metodologija ne postoji, onda bismo danas još čitali Herodotovu povijest i Hamurabijev kodeks, a u hrvatskom slučaju Dedijera, Novaka ili Kardelja. Zbog toga je svaka revizija službenih propagandnih povijesti ne samo legitimna nego i poželjna.

Tuđman i Račan

Kad je riječ o revizionizmu, koji se danas dobro uklapa u retorički arsenal službene političke korektnosti, treba ponajprije pojasniti neke semantičke nejasnoće.

Pojam revizionizam (lat. revidere: ponovno pogledati) označava pokušaje ponovne procjene ili reinterpretacije dotad od većine priznatih spoznaja ili stavova na području povijesti, politike ili znanosti ponovnim razmatranjem ili postavljanjem novih pitanja.
Dakle svaki revizionizam službene povijesti omogućuje unapređenje u pronalaženju istine, kao kritička metodologija svojstvena svakoj ozbiljnoj povijesnoj znanosti. Stoga su optužbe za tzv. hrvatski revizionizam smiješne i potpuno znanstveno neutemeljene.

Revizionizam kao povijesna metoda nastaje potkraj 19. stoljeća s francuskom aferom i procesom Dreyfus, kao idejni pokret koji je tražio reviziju procesa protiv francuskoga časnika optužena za špijunažu. Taj se pojam proširio danas na povijesnu opciju i metodu koja nastoji raskrinkati povijesne predrasude i neistine.

revizionizam 

Reinterpretacija može biti upućena bilo kojem lijevom ili desnom ideološkom sustavu, dominantnom poretku ili međunarodnom ugovoru. Navedena metodologija temelji se na kritičkom pristupu koji nastoji racionalno revidirati od javnog mnijenja opće prihvaćene ideje otvaranjem rasprava i doprinosom novih informacija te preispitivanjem povijesnih izvora.

Danas postoji niz primjera revizionističkih povijesnih disciplina: sovjetologija je anglosaksonska škola koja nastoji zamijeniti službenu pristranu kremljologiju kritičkim i društvenim pristupom; revizionistički socijalizam Eduarda Bernsteina unutar njemačkih socijaldemokrata; cionistički revizionizam Vladimira Jabotinkskog unutar cionističkog pokreta koji je propagirao nužnost revidiranja britanskog mandata u Palestini u smjeru ostvarivanja židovske države (današnja stranka Likud nasljednik je tog povijesnog smjera); republikanski revizionizam u Francuskoj krajem 1880. (bulanžisti); u Njemačkoj i u Mađarskoj te Italiji nakon 1918. revizionizam je bio pokret za revidiranje klauzula Versajskog ugovora; današnji revizionizam Benešovih zakona; poljski revizionizam glede Katina; njemački Historikersreit; revizionizam ukrajinskog Holodomora.

Hrvatska nije posebna i njezin kritički odnos prema ratnim događajima i ratnim zločinima govori o njezinoj zrelosti u skladu sa svim europskim civilizacijskim standardima.

revizionizam

Poistovjećivanje revizionizma s negacionizmom politički je opasno i znanstveno neispravno.

Neologizam negacionizam prvi je iznio francuski povjesničar Henry Rousso 1987. kako bi stigmatizirao povijesne krivotvorine Roberta Faurissona i Henrija Roquesa i radove u kojima se krivo predstavljaju kao revizionisti ne bi li prekrili tezu o nepostojanju židovskoga genocida. Rousso je tada rekao da oni nisu revizionisti nego negacionisti.

Iako je negacionizam karakterističan pristup ekstremne desnice, postoji i ultraljevičarski negacionizam koji negira politički konsenzus oko antifašizma.

Negacionizam se odnosi na minimiziranje ili negaciju realnosti židovskoga genocida za vrijeme nacističke vladavine odnosno postupak negacije koji nigdje ne nalazimo u povijesnom revizionizmu. Negacionizam u tom obliku pravno je utvrđen i sankcioniran, a Glavna skupština UN-a izglasala je rezoluciju 26. siječnja 2007. koja osuđuje negaciju židovskoga genocida tijekom Drugoga svjetskog rata.

No taj se pojam također primjenjuje za minimiziranje ili negaciju bilo kojega drugog zločina protiv čovječanstva pa i komunističkih zločina tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. To je slučaj za armenski genocid, masakr Nakina počinjen od japanske carske vojske, genocid u Ruandi, kmerske zločini u Kambodži, boljševičke zločine u Ukrajini.

Povijesni revizionizam svagdje je priznat kao legitimna kritička znanstvena povijesna praksa, dok je negacionizam pravno zabranjen i sankcioniran u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Izraelu, Litvi, Poljskoj, Češkoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Švicarskoj, i podliježe specijalnim zakonima poput zakona Gayssot u Francuskoj.


  Ilustracija: DesignStudio Krugovi

U Hrvatskoj je optužba za revizionizam politički iskonstruirana i instrumentalizirana pa čak i proturječna, jer dolazi iz istih krugova koji ne priznaju jednakost svih žrtava i još veličaju komunističke zločine i titoizam, zaboravljajući da su i oni nasljednici ideološkoga socijalističkog revizionizma pedesetih godina jer je poznato da je staljinistička komunistička službena propaganda stigmatizirala tadašnje jugoslavenske vlasti kao titoistički revizionizam.

Pouka je jasna i ironična: dojučerašnji titoisti-revizionisti danas su postali protuhrvatski negacionisti komunističkih zločina.
Naime, kako kaže Alain Besancon u svojoj zadnjoj knjizi Zla kob stoljeća – o komunizmu, nacizmu i jedinstvenosti Šoe: današnja hipermnezija o nacističkim zločinima proizvodi generaliziranu amneziju komunističkih zločina.

Povezani članci

Who's Online

We have 220 guests and no members online