DUGI RAT

Tehnološki i gospodarski napredak nosi sa sobom latentne potencijale rizika i neminovnih  kataklizma. Fukushima je tek zadnji vagon "tramvaja hiper-moderniteta" koji žudi prema neprestanoj perfekciji i kontroli, koji na kraju neminovno izmiču svakoj kontroli... Katastrofa je kada vidim u nevinim dječjim očima užareni pepeo Hiroshime, "ground zero" nade, i nostalgične iskre nepovratnog vremena sreća i mira. Katastrofa nije je samo „Krik i Bijes“ u realnom vremenu već i neprestana potreba za suosjećanjem... Svi smo mi na rubu jednog ponora, jedne krajnje konflagracije, na periferiji jednog duhovnog moralnog tsunamija. Živimo u permanentnom stanju katastrofične uzbune, u sjeni bliskog i svakodnevnog Vesuve i Fukushime..., piše Jure Vujić u članku o katastrofi u Fukushimi ...

ŽIVIMO U PERMANENTNOM STANJU KATASTROFE

Tramvaj zvan Fukushima

Piše: Jure Vujić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Razmišljati ili pak „misliti“ katastrofu podrazumijeva  pristupiti tom nepredvidljivom fenomenu,  kao nešto što filozof Walter Benjamin opisuje s metaforom „  praga“. , poput „prijelaznog“ stanja. I sama ideja o katastrofi nije izolirana i samodostatna spoznajna kategorija, jer je intimno povezana s pojavom moderniteta i samom kontinuuma predodređenom „smjera univerzalne povijesti“, koja od samog početka nosi u sebi korijene apokaliptičnog mesijanizma i destruktivnosti.

Katastrofa je usko povezano sa mono-linearnom zapadnom „vizijom svijeta“, utemeljena na idolatriji tehnološkog napretka i paradoksalno sa teološkom idejom otkupljenja . Kada brutalno nastane katastrofa na bilo kojem dijelu zemaljske kugle, ona se ujedno i pojavljuje kao  kontrapunkt krhkosti ljudske prirode i sudbine. U tom paradoksu se nalazi  dio tajne svake prirodne ili tehnološke katastrofe i u kojem je na djelu konvergentna dijalektika katastrofa između destrukcije i spasa.

Katastrofu treba također smjestiti u sklopu triptiha priroda-tehnika-idealizam, kao matrica zapadnoeuropske prometejanske i faustovske misli koja  sadrži od samog začetka nešto suvislo katastrofično i smrtonosno, jer tehnika kao i svi idealistički prosvjetiteljski projekti, na mjesto da su oslobodile čovjeka i prirodu, naprotiv su „ušutkali“ prirodu i čovjeka, koji od  svog postanka nosi stigme apokaliptičnog lica.

Katastrofa je kada vidim u nevinim dječjim očima užareni pepeo Hiroshime, „ground zero“ nade, i nostalgične iskre nepovratnog vremena sreća i mira. Katastrofa nije je samo „krik i Bijes“ u realnom vremenu već i neprestana potreba za suosjećanjem

Možda treba ponovno utemeljiti ideju napretka na katastrofičnim postulatima i premisama , jer katastrofa nije toliko ono što se tragično događa i ono što nije spriječeno na vrijeme,  već da stvari ostaju i nadalje onako kako jesu i bile. Strindberg je u tom smjeru imao pravo kada je rekao da „ pakao nije u nečemu što očekujemo već u životu kojeg danas živimo.“

Pa tako i  dirljiva priča Filma „Cesta“ ( priča romana „cesta“  Cormaca McCarthy-a). u kojoj  sin i otac nastoje preživjeti   na cesti u jedno fiktivno post-apokaliptično doba, zaboravlja reći da nije riječ o fikciji a da su nam pejzaži spaljene zemlje nuklearne katastrofe i te kako bliske i poznate, a da je fikcija postala realnost, moglo bi se reći svakodnevna hiper-realnost u gravirana u našoj mašti i podsvijesti.

Također katastrofa je kada vidim u nevinim dječjim očima užareni pepeo Hiroshime, „ground zero“ nade, i nostalgične iskre nepovratnog vremena sreća i mira. Katastrofa nije je samo „krik i Bijes“ u realnom vremenu već i neprestana potreba za suosjećanjem .

Tehnološki i gospodarski napredak nosi sa sobom latentne potencijale rizika i neminovnih  kataklizma. Fukushima je tek zadnji vagon „tramvaja hiper-moderniteta „ koji žudi prema neprestanoj perfekciji i kontroli, koji na kraju neminovno izmiču svakoj kontroli. 

Međutim, katastrofa, kao epistemološka kategorije, već je zapisana u jednoj povijesnoj koncepciji  koja je podložna kontinuiranom bijegu unaprijed i napretku. Katastrofa je ubiti sami kontinuum povijesti. Kao i univerzalnost, katastrofa je bila ponajprije ideja. Ali kada se ona ostvaruje u svijetu ona sama sebe uništava kao ideju.

Ljudsko je postalo jedino mjerilo, jedina referentna instanca, imanentno čovječanstvo koje je oduzelo mjesto Božanskom. Ne imajući više krajnjeg transcendentalnog cilja, isto čovječanstvo generira nehumane metastaze, čije su vanjske i vidljive katastrofe tek vidljivi simptomi.

Baudrillard je govorio o  istovjetnosti značaja katastrofizma suvremenog svijeta , poistovjećujući   terorizam sa prirodnim katastrofama, jer po njemu, sve što se događa u našem integriranom sustavu ima istovjetni učinak „destabiliziranja“. Sve konvergira prema zakazivanju  sustava kojeg se drži kao  nepogrešiv.

Mogli bi se zapitati dali nije možda najveća katastrofa u samoj „fikciji“ , iluziju o nepogrešivosti  „sustava“. Od Babela, Pompeji-a, preko potresa u Lisabonu, poplava Nila, , katastrofa je bila nekoć shvaćena poput božanske kazne ili pak poput „kaprica“ prirode. S pojavom moderniteta, nastaje i novi „režimi „ katastrofa.

Navještavajući neprestani napredak i sigurnu bolju budućnost,  „prosvjetiteljski čovjeka „ je postao „ gospodar i vlasnik prirode“ i ujedno  izvor širenja rizika i novih katastrofa. O tome je U. Beck pisao  kada je rekao da živimo u „društvu rizika“. Tada nastaje novi „režim katastrofa“ industrijske i urbane ere prve moderne „( veliki požar Londona, Chicaga, rudarske nesreće..), velike nesreće javnih prijevoza, i postepeno one koje se vežu uz ekološke tehnološke i biološke katastrofe ( OGM itd..).

Tehnološke i destruktivne potencijalnosti omogućuju nastanak „ljudskih katastrofa“ sa spektakularnim dimenzijama i velikog intenziteta, a ujedno i stvaraju klimu nesigurnosti i nepredvidljivosti. Ideja napretka pomalo i postaje jedan mit prošlosti. Katastrofe imaju svoj proračun i računovodstvo a i burzu.U samom računovodstvu „napretka“, pozitivno je ono što je trajno, statično i neprimjetno,  a negativno se obračunava na temelju diskontinuiteta, spektakularnosti, i ubrzavanja.

Katastrofa postaje prema P. Virilo-u suvremena  „ekonomija brzine“.  Katastrofe  ujedno upozoravaju na prijetnje još većih planetarnih nesreća poput nuklearnih prijetnji i biološke kontaminacije. Na tragu Baudrillarda koji je globalni terorizam uvrstio u kategoriju suvremenih katastrofa i proglasio  atentate 11. rujna  kao „majku „ svih „ katastrofičnih događaja“, J. Derrida  govori o svijetu koji je u trajnom „stanju katastrofe“.

Podsvjesna želja za destrukcijom je prisutna u svakom ljudskom biću. Katastrofe nas fasciniraju  i ako  ih doživljavamo kao realne prijetnje, a one intenziviraju svakodnevni rutinski život.
 
Na jednom psihološkom planu hiper-medijatiziranje  katastrofa poput Hollywoodskih post-apokaliptičnih filmova, funkcioniranja za javnost poput „strategije utjehe“. Podsvjesna želja za destrukcijom je prisutna u svakom ljudskom biću. Katastrofe nas fasciniraju  iako  ih doživljavamo kao realne prijetnje, a one intenziviraju svakodnevni rutinski život. Katastrofa postaje jedna vrsta „hedonističkog placebo-a“, , „eskapizma zabave“ koji potiskuje prijetnju „običnih rizika“ sa suvišnim amplificiranjem  „velikih“ katastrofa.

Izložba „Pompeij“ nam govori o „ljepoti“ vulkanske katastrofe Vesuvea i umjetnosti pepela. Kad priroda „poludi“ i razara“ ona dokazuje kako je ona danas jedina transcendentalna sila i koja unatoč prosvjetiteljskog i kartezijanskog racionalnog projekta, napominje koliko je bijedna sudbina ljudskog roda.

Samodostatni krajnji racionalizam kao eminentni „moderne projekt“  sadržava u sebi smrtonosna uvjerenja destruktivne proračunate i pozitivističke metode objašnjenja svijeta. Ekonomija je postala taj razarajući „Leviathan“ koji sve proždire i uništava, trujući sve segmente života i podvrgavajući životnu sferu apokaliptičnom paktu profitabilnosti i izrabljivanja.

Zbog toga svaka katastrofa poput ove u Japanu,  otkriva stvarnost na način grčke tragedije i istinu našeg doba: Danas Japan, sutra Europa, Srednji Istok, Amerika. Svaki dio planete treba snositi dio nesreće i bijede . Priroda, industrija, financije,  ratovi, sve je usko povezano u lančanom čvoru nezasitnog čovječanstva  opijenog instrumentalnim razumom, iluzijom vječnog napretka, i faustovskim snovima o moći i slavi.

Svi smo mi na rubu jednog ponora, jedne krajnje konflagracije, na periferiji jednog duhovnog moralnog tsunamija. Živimo u permanentnom stanju katastrofične uzbune, u sjeni bliskog i svakodnevnog Vesuve i Fukushime.