DUGI RAT

Svakodnevni život suvremenoga čovjeka informacijskoga društva postao je nezamisliv bez računala, mreže i u širem smislu novih medija. Ta sredstva, ti mediji tvore cyber ili virtualnu kulturu informacijskoga društva. Obnova zajednica u vidu virtualnih ili on-line zajednica uz pomoć društvenih mreža stvara osjećaj pripadnosti zajednici u kojoj se socijalna interakcija uspostavlja između stotina i milijuna osoba i računala bez obzira na udaljenost, državne granice, jezike i domicilne, domorodačke kulture. Tako "obnovljena" zajednica funkcionira kao tehnokulturna zajednica ukinute komunikacije licem u lice, odnosno kao zajednica u kojoj se komunikacija i socijalna interakcija odvijaju preko računala, bez žive riječi, samotnjački, izolirano i hladno. Strojevi nemaju toplinu ljudske riječi premda mogu prenositi riječi, misli u obliku znakova ili simbola. Iako zajednica označava bliskost, toplinu i solidarnost, ova tehnozajednica na daljinski upravljač to ne postiže. Stoga se može postaviti pitanje koliko je ona stvarna, a koliko zamišljena i novim medijima tek posredovana zajednica ...

U mreži nedruštvenih mreža

Pokidanost društvenih zajednica, konflikti u društvu, visoki zahtjevi koji se stavljaju pred osobu, društveni rizici, očekivane odgovornosti, strah od života i pred životom svakako su važni za bijeg iz ovoga svijeta u onaj svijet virtualnih kultura, zajednica i mreža

Piše: Anđelko Milardović / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Tragom dekonstrukcije mita o nedruštvenosti društvenih mreža valja nastaviti promišljanje svakodnevnog života u kontekstu fenomenološke sociologije.

Svakodnevni život suvremenoga čovjeka informacijskoga društva postao je nezamisliv bez računala, mreže i u širem smislu novih medija. Ta sredstva, ti mediji tvore cyber ili virtualnu kulturu informacijskoga društva. Ona je samo logičan nastavak rađanja nove kulture informacijskoga društva koja se u povijesnom slijedu javlja kao nova vrsta tehnokulture.

Njezin uspon moguće je pratiti rođenjem kibernetike koju je 1948. rodio Norbert Wiener i koju je predstavio u studiji pod radnim naslovom "Cybernetics: Or Control and Communication in the Animal and the Machine". Djelo je zapravo vjesnik rađanja novog informacijskoga društva i cyber kulture.

Razvoj te kulture može se pratiti po etapama uspona informacijskoga i umreženog društva. Dakle, od 1962. do 1982. i od 1982. do 2010. godine.

U prvom razdoblju razvijale su se tehnologije i sociologija informacijskoga društva, a u drugom rođeni su subkulturni i kontrakulturni pokreti poput cyber punka koji su na prosvjednoj, književnoj, glazbenoj, filmskoj i šire umjetničkoj razini anticipirali nadolazeću budućnost i važnost cyber kulture.

Drugom razdoblju pripada postupno rušenje političkih barijera nastalih u doba Hladnog rata i izgradnja www kao globalne mreže kao alternative podijeljenom hladnoratovskom svijetu, kao i usavršavanje informacijsko komunikacijskih tehnologija.

To su tek šture informacije o usponu cyber kulture informacijskoga društva.

U antropološkom smislu, čovjek druge moderne (pojam i koncept primjereniji od postmoderne), i informacijskoga društva postao je tehnološkim privjeskom i ovisnikom više no što bi se moglo reći u slučaju tehnologije koja mu je trebala poslužiti kao medij rasterećenja u djelovanju. No, ona se počela otimati kontroli!

Čovjek informacijskoga društva postupno doživljava metamorfozu u pauka koji prebiva u mreži cyber-prostora. Metamorfoza čovjeka u pauka i nezamislivost života bez mreže, umreženosti, stvara virtualne kulture, društva i zajednice uz pomoć (ne)društvenih mreža.

To stanje čovjeka druge moderne možemo opisati kao stanje svojevrsnog bijega od stvarnosti ili eskapizma. Bijegom ili eskapizmom iz stvarnosti čovjek je uz pomoć kibernetike, računala, novih medija uspio simulirati drugi svijet i drugi život.

Uradci te simulacije su simulakrumi ili slike jednog simuliranog ili hiperrealnog svijeta u kojega se sklanjaju bjegunci, eskapisti iz realnog svijeta.

Pokidanost društvenih zajednica, konflikti u društvu, visoki zahtjevi koji se stavljaju pred osobu, društveni rizici, očekivane odgovornosti, strah od života i pred životom, svakako su važni za bijeg iz ovoga svijeta u onaj svijet virtualnih kultura, zajednica i mreža.

Virtualna stvarnost kao rezultat simulacije i kao tip hiperrealnosti zapravo je vid supstitucije realnog svijeta. S druge strane takav se svijet može razumjeti i kao uradak nove tehnološki posredovane utopije, s elementima distipije ili kataklizmičke vizije budućnosti.

Alternativa razdrobljenoj i "poremećenoj" realnoj zajednici, realnim zajednicama i društvima skriva se u pokušaju obnove pokidanih društvenih veza, odnosa konstrukcijom tako nečega kao što su virtualne zajednice i društvene mreže.

Čovjek informacijskoga društva ili preobraženi pauk sve više prebiva u cyber-prostoru, dakle, ovdje i nigdje, prostoru artificijelnih društvenih zajednica i mreža u kojem se pokušava obnoviti zajednica i društvo i stvarati kulturu koja više nije determinirana teritorijalnim okvirom, nego je kultura bez granica.

Obnova zajednica u vidu virtualnih ili on-line zajednica uz pomoć društvenih mreža stvara osjećaj pripadnosti zajednici u kojoj se socijalna interakcija uspostavlja između stotina i milijuna osoba i računala bez obzira na udaljenost, državne granice, jezike i domicilne, domorodačke kulture.

Tako "obnovljena" zajednica funkcionira kao tehnokulturna zajednica ukinute komunikacije licem u lice, odnosno kao zajednica u kojoj se komunikacija i socijalna interakcija odvijaju preko računala, bez žive riječi, samotnjački, izolirano i hladno. Strojevi nemaju toplinu ljudske riječi premda mogu prenositi riječi, misli u obliku znakova ili simbola.

Iako zajednica označava bliskost, toplinu i solidarnost, ova tehnozajednica na daljinski upravljač to ne postiže. Stoga se može postaviti pitanje koliko je ona stvarna, a koliko zamišljena i novim medijima tek posredovana zajednica.

Valja još jednom potencirati nedruštvenost društvenih mreža koja se nedruštvenost manifestira u vidu otuđenja i generiranja milijuna stranaca.

Ako primjerice Facebook ima oko 400 milijuna korisnika, onda možemo govoriti i o 400 milijuna stranaca ili avatara koji se upoznaju, "razgovaraju", "reklamiraju" i "trguju".

Na društvenim mrežama žive stranci koji kad požele iskočiti iz hiperrealnosti u realnost iz koje su pobjegli, uglavnom doživljavaju razočaranje.

Cyber-kultura virtualnih društvenih zajednica zapravo je kultura artificijelnih identiteta i maškara, dok je cyber-prostor u društvenom smislu zapravo jedna velika maškarada.

Takvo uporište može se izvesti iz filozofije i psihologije interneta.