DUGI RAT

Može li kulturna baština neposredno pridonositi gospodarskom razvoju društva? Koja je njezina uloga u političkom povezivanju zemalja u jugoistočnoj Europi i je li ona nositeljica mira? To su samo neka od pitanja kojima se bavio sastanak predsjednika jugoistočne Europe "Raznolikost kulturne baštine - upravljanje i turistička promidžba", koji je u suradnji s Unescom i Vijećem Europe održan u Cetinju. S naglaskom na bogatstvo raznolikosti kulturne baštine svake od zemalja (Albanija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija) i regije u cjelini, pokušala se stvoriti platforma za zajedničko promicanje baštine i turizma (koji se na njoj danas temelji) u političkoj ulozi povezivanja zemalja od kojih je većina razdvojena iz ranije zajednice nacionalnim i političkim tenzijama pa i nedavnim ratom. Kultura se često u kontekstu politike marginalizira, ali naglo stupa na političku scenu kada preuzima ulogu miriteljice između "posvađanih" zemalja ...

REGIONALNI KULTURIZAM
 
Moć kulturne baštine 

Kad kulturna baština stupa na političku scenu? Može li ona biti miriteljica suprotstavljenih zemalja? I može li pridonijeti gospodarskom razvoju te gospodarskom i političkom povezivanju zemalja u jugoistočnoj Europi?

Piše: Vesna Kusin / Vjesnik
Izvor: Vjesnik 

Povezivanje kulturne baštine s turizmom, koji je važan gospodarski potencijal (u ovo doba recesije još se samo u turizam gleda kao u mogućeg spasitelja), napokon se ističe uloga kulturne baštine u gospodarskim efektima, a u ovom regionalnom okružju ona postaje osjetljiva spojnica kojom se izravno nastoji povezati gospodarski ustroj u regiji. Uz tu gospodarsku i političku, kulturnoj se baštini pridodaje i miriteljska uloga u regiji.

Sve su to ulasci na mala vrata do dalekosežnih ciljeva. Tako kulturna baština na sebe preuzima još jedan veliki teret. No, za tu baštinu ni u jednoj od zemalja sudionica skupa dosad nije bilo dovoljno sluha za održavanje, a u Hrvatskoj, gdje je proveden na europskoj razini uzoran sustav spomeničke rente koja je osiguravala kakav takav prihod za skrb o njoj, upravo je turizam potkresao granu s koje se hrani.
 
Potpisivanjem cetinjske deklaracije "Upravljanje raznolikošću kulturne baštine i njezino promicanje u turističke svrhe", predsjednici zemalja sudionica skupa obvezali su se brigu o nasljeđu uvrstiti u prioritete državne politike, provoditi regionalnu i međunarodnu kulturnu suradnju te isticati ulogu kulturne baštine u zbližavanju na tom prostoru.
 
Uzorna teorija! A praksa?
 
U nedavnom ratu, čije posljedice još mnogi osjećaju u toj regiji, baština se ciljano uništavala. Tko je sada treba obnoviti? Rušitelj ili vlasnik (država)? I tko je uopće vlasnik? Je li riječ o vlasništvu ili odgovornosti prema baštini?

Na tom su se prostoru smijenile mnoge kulture utječući jedna na drugu, promijenile države, ratovi su zatrli što se dalo, a ono što je preostalo baština je sadašnjih sljednika, ali i onih koji će u budućnosti tu živjeti. Riječ je, dakle, ipak o odgovornosti! A ona je još krhka na ovim prostorima.
 
Ovdje još uvijek postoje nacionalni naboji koji diferenciraju i odnos prema baštini. Tako jedna država ističe da ima pravo brinuti o svojoj baštini u drugoj državi, ali ne smatra svojom odgovornošću iskazati istu brigu za baštinu koju je u drugoj državi uništila.
 
I koja je uopće to kategorija baštine jedne države u drugoj državi? I kako je onda pomirljivo zajednički promovirati u turističke i, slijedom toga, u gospodarstvene svrhe?

Kako uopće govoriti o regiji iz koje je isključeno Kosovo (nepozvano na taj skup) koje participira u raznolikosti kulturne baštine tog prostora. Pogotovo kada se gleda dalekosežniji cilj cijele te priče u kojoj kulturna baština postaje stepenica za uspinjanje do gospodarstvenog i političkog povezivanja regije?