DUGI RAT

Što reći o godini u kojoj smo trebali branit titulu prvaka države? Puno toga. Amo na dva načina: najprije obrana, pa onda napad (to tako ide u našem sportu). Ovo obrana mojih momaka ide ovako: Svi se pojačavaju i ekipiraju, a mi na našu žalost ostajemo bez Marina (Grgata op-ur.) - ja se nadam na neko kraće vrime jer kad se on vrati mi ćemo se osjećat „cili“, a ovako u strepnji i molitvi to nismo. Zato naše posjete crkvama gdje god bili, zato naš pozdrav prije svake utakmice „za koga - za Grgata“ u svim kategorijama 92.-93., 94.-95., 96.-97. Marine „nema predaje“ i oćemo te u ekipi. Ali mi smo ipak morali bez Marina, tako da se nismo nauživali treninga, što lođa, šta led. Eto ti proliće, a mi na „zero“ sa snagom i uigranošću. Pubertet ih puca „sve u 16“, nisam vidija pametnije dice (moš mislit), nisam ni ja za bacit, sve znaju sve mogu, a ne možeš ih vidit na treningu... i kao takvi budemo prvi u regiji! Jedan poraz, istina Bog malo gadljiv i meni, ali takav je sport - nekad nešto otiđe tamo di ti nećeš. Najbolje zaboravit ...

POST FESTUM GODIŠTA 94.

Piše: Boško Nazor (trener luzer) / rkhd.hr

Šime Šolić, Banović, Suša, Gale, Glavaš,..??? U kadetskoj ekipi igraju i to vrlo bitnu ulogu. To je vjerojatno šta nas spašava u ciloj ovoj priči o uspjehu ili neuspjehu kako god!

Momci garant vride, to dokazuju dosadašnji rezultati ali bez rada unaprid, vjerojatno postaju „povijest“- bili jednom prvaci HR. Ovde već prelazimo na temu napada za ovu moju ekipu.

Kad se nešto hoće onda ih je teško od toga odvratit, a ja ne znam da li oni hoće bit rukometaši ili učesnici nekog takmičenja. Sa učesnicima je lako, ne tribaš ništa znat, moć, ni htjet (to vrijedi i za mene).

Ali ovi DRUGI  trebaju HTJETI trenirat na uštrb izlazaka, krizmi, rođendana, izleta, spavanja, a ponekad i učenja.

Ali alibi „učenje“ sve rješava: moram učit, a svi su pali polugodište.

Prvi golman dan prije državnog dobije 3 asa. Stvarno faca od diteta. Kazna – nema državnog.

Di smo stali' Na htjet. Dalje ide MOĆI. Moći ćete nešto ako to i želite. U ovom slučaju vrijeme za trening. Kako tog ulaganja nije bilo MOĆI – NEMA, (polufinale i finale državnog kao i turnira u Zagrebu za Božić, isto polufinale i finale).

Tada je sve OK ali onda moć otiđe boljim radnicima na treningu. Bog je to tako zamislija, a ja se slažem s njim ako smijem.

Nikad zajedno na treningu. Da mi je netko prije prvenstva  dao polufinale, reka bi – uzimam, a osjeća bi se ka da sam nešto ukra, a sad smo tužni, kao zadnji, bez medalje, odnosno s drvenom medaljom, a to je taj rad kroz godinu.

Vridimo medalju ali je moramo zaslužiti RADOM. Bez rada smo dogodine još dalje i dalje od medalje.

Ovo godište je imalo četiri državne završnice. Zagreb i mi jedini u sva četiri polufinala, prvo, treće i 2 zadnja mista. Prosudite sad rukometno “znanje“ ovih naših mamaka. 

Kaže ona stara „šta te ne ubije, to te ojača“. Hoće li nas vrijeme koje predstoji ubiti ili ojačati pokazat će naredni period, ali sve je na nama. 

Jedini pravi put je bolje organizirati vrijeme i šta više istog provoditi na treningu, na uštrb izlazaka, cura, pića… Biti u vrhu hrvatskog rukometa još koju godinu, a onda tko je spreman za veći let neka odleti još više i više, s božjim blagoslovom! ...

Znam da je bilo teško pratit ovu ekipu i mene kroz godinu, kako zbog love, tako i zbog ne baš uvijek primjerenog ponašanja. Trudit ćemo se bit bolji.

Ne bi bilo loše promijenit trenera jer je ovaj „luzer“ i rekli bi mladi „probija je“. „Oprosti rođo Vladimire“ ako nisam ovo napisa onako po tvom gušatu. Ipak sam u Barbarića ima 2 po vezi.

Foto-galerija :