DUGI RAT

Osjećam posebitu čast što sam u ulozi predstavljača ovog vrijednog spisateljskog uratka, povijesti Orkana, koju potpisuje uvaženi Jurica Gizdić, ukoričenog pod naslovom 'NK Orkan - 90 godina nogometa u Dugomu Ratu". Klupski životopis „piza" više od 300 stranica, što svjedoči o sadržajnom djelovanju nogometnog 90-godišnjaka, istodobno i o maru klupskih dužnosnika koji su kroz povijest očito znali skrbiti o Orkanovoj loptačkoj i inoj baštini. Kako je iz srca u predgovoru zapisao slavljenikov predsjednik Ivan Nejašmić "u Dugom Ratu nema kuće iz koje barem jedan član obitelji nije bio aktivan u nogometnom klubu Orkan, bilo kao nogometaš ili pak član uprave kluba". Orkan je, logično se dade zaključiti, sastavnica života Dugoga Rata i njegova okruženja ...

NK ORKAN - 90 GODINA NOGOMETA U DUGOM RATU

Piše: Mijo Grabovac / Slobodna Dalmacija

Iskreno sam zadivljen sadržajem ovog klupskog životopisa, podjednako i pisanom i slikovnom građom koja se ovim ukoričenim izdanjem trajno sačuvala od propadanja i zaborava.

Svaka od fotografija, a njih je više stotina, priča svoju priču, kao i isječci s tisuće odigranih utakmica. Sve skupa je podsjetnik na jedno trajanje kojim se može podičiti svaki član Orkanove nogometne obitelji, svaki zaljubljenik u ovaj klub, a pod čime podrazumijevam nemalo cijeli Dugi Rat.

Ovako luksuzno ukoričenu klupsku povijest imaju samo rijetki športski sretnici na našim, hrvatskim prostorima, uključivši i one s puno bogatijom domaćom i međunarodnom reputacijom.

Mnogi još samo sanjaju nešto slično ovomu što je Orkan iz pera Jurice Gizdića baštinio. Po njoj je Orkan istinski prvoligaš, makar u posljednje vrijeme dijeli sudbinu loptanja u četvrtomu nogometnom razredu.

Podsjećam, prvu klupsku monografiju klub je dobio prije 50 godina, kada se 1958. obilježavalo četiri Orkanova desetljeća.

Usudio bih se kazati da nam je, pišući o Orkanovoj povijesti, autor ponudio svojevrsnu enciklopediju nogometnog sporta u ovom dijelu hrvatskoga juga.

I sam pripadnik nogometne obitelji, od svoga kliskoga Uskoka pa nadalje, Jurica Gizdić još jednom progovara iz dubine srca, iznoseći egzaktne pokazatelje Orkanova bivstvovanja, priča o Scilama i Haribdama u devet destljeća dugoj nogometnoj plovidbi kluba.

Orkanovi temelji udarani su 1918., po već uobičajenom scneriju - mladi su se htjeli loptati te su, po zapisima jednoga od klupskih osnivača, Ante Reića, sakupili novac i kupili prvu loptu.

Naganjali su je po neravnom terenu u blizini tvornice sulfida, osnivačku skupštinu održali su u gostionici Jure Kadića i za prvoga predsjednika odabrali direktora tvornice Mira Benkovića, a za tajnika Ivu Ljubica.

Imali su klub, djelovali su kao sekcija Sokolske organizacije, ali ne i igralište, sve dok se na molbe mladih nije smilovao Mate Petrić dajući im svoje zemljište u blizini tvornice. Zapisano je da je prva utakmica odigrana 1919. protiv splitskoga Uskoka koju su Dugoraćani dobili sa 4:0.

Ime Orkan klubu je dao Ante Reić, a u ožujku 1920. Dugoraćani su među osnivačima Splitskog nogometnog podsaveza koji je brojio devet klubova.

Idilu je, međutim, narušio štrajk u tvornici godinu poslije, tvornica je privremeno zatvorena a klub preostao djelovati. Nove  nevolje ispotencirao je i požar u tvornici koji je progutao svu klupsku opremu.

Klub i druženje mladih smetalo je vlastima pa je na mjestu igrališta sagrađena zgrada, s barakama za radnike. Orkan je 1923. prestao biti članom Splitskog nogometnog podsaveza i do 1929. igrale su se samo prijateljske utakmice.

Prkosna mladež nije se predavala i 1926. počelo se uređivati novo igralište, na sjeveru današnjega. Nisu ih zaustavila ni česta žandarmerijska batinanja...

Srećom, novi vlasnici tvornice imali su više sluha, pomogli su 1930. da se uredi novo igralište, nogometaši su dobijali i posao, nastavljena su službena natjecanja u Splitskom podsavezu.

Značajno je zabilježiti i pripajanje omiške Komite Orkanu 1933. godine te su zajedno djelovali do Drugoga svjetskoga rata.

U ratnom vihoru život je izgubilo 20 Orkanovih nogometaša. Klub je obnovljen prve poratne 1945. godine, djelovao je od 1948. u okrilju Gimnastičkog društva Orkan, pa od 1952. kao sastavni dio Sportskog društva Orkan.

Nogometni uzlet bio je postojan - dvaput je Orkan početkom pedesetih bio prvak u svojim skupinama Splitskog nogometnog saveza, 1966. prvak Splitskog nogometnog podsaveza; 1974. prvak Južne skupine Dalmatinske nogometne lige i u razigravanju sa Solinom nije otišao korak dalje; 1989. je ponovno prvak Dalmatinske lige, njegove sjeverne skupine; 1999. je prvak Županijske lige...

U Domovinskom ratu bili su brojni članovi Orkanove nogmetne obitelji, neki su se na žalost vratili kao ranjenici, ostavši trajnim invalidima, a jedan od njih, Stanko Lučić, položio je svoj mladi žovot na oltar Domovine.

Orkan je danas četvrtoligaš, s čvrstim temeljima. Klupski predsjednik Ivan Nejašmić je ponosno u predgovoru zapisao da ga čini oko 400 članova, od polaznika škole nogometa do veterana i klupskih dužnosnika.

Makar svi vi, ili barem većina nazočnih, to dobro znate, ali s ovoga mjesta i ovom prigodom ne mogu propustiti ne spomenuti dugoratske nogometne zaslužnike, usudio bih se kazati i istinske legende.

Od onih koji su stvarali klub 1918. godine, preko prvoga predsjednika Mira Benkovića od posljednjega od njih ukupno 27. Ivana Nejašmića. Bilo je tu uglednika iz društvenog i gospodarskog života.

Orkan je i dokazana 'radionica nogometaša', iz njega su iznikli poznati hrvatski reprezentativci, vratar Tonči Gabrić i Tomislav Erceg, prvi Hajdukov topnik sa 124 zgoditka otkad je Hrvatske lige, pa na desetke nogometaša koji su okusili domaće i inozemne prvoligaške i drugoligaške terene.

Orkanov dres nosili su i malonogometni hrvatski reprezentativci Siniša Alebić i Božo Gabrić, njegovim igračem bio je i Tonko Pivčević, jedriličarski olimpijac 1960. godine u Rimu.

Orkana su, među inima, trenirali i bivši nogometni as Mirko Bonačić, pa Ozren Nedoklan, Antun Lokošek, izbornik mlade selekcije Irana Nenad Nikolić...

Mogao bih još dugo, dugo nabrajati i na kraju bih morao priznati da sam ponovno nekoga zaboravio. Jer, duboke tragove ostavljali su još mnogi klupski dužnosnici, treneri i igrači.

Prije nego bih zaključio izlaganje o ovom vrijednom uratku kazao bih i nekoliko rečenica o uvaženom autoru Jurici Gizdiću.

Ovo je već 39. spisateljski uradak s njegovim potpisom, a na sljedeći ćemo, poštovana gospodo, čekati samo sedam dana - 12. prosinca bit će promovirana klupska monografija rukometnog kluba Adriachem iz Kaštel Gomilice.

Zaista je zadivljujuće ono što Jurica čini na terenu sportskog spisateljstva. U Hrvatskoj, a uvjeren sam i šire, nema sličnih primjera.

Podsjetit ću s ovoga mjesta na riječi mog uvaženog, na žalost prerano preminulog kolege, radijskoga reportera Branka Kanižaja koji je također radio izlete na teren povjesničara sporta. I kazao mi je Branko jednom prigodom: 'Ima nas više koji pokušavamo, a Jurica Gizdić uspijeva'.

Juricu poznajem godinama i, iskreno, ne prestajem se diviti njegovoj silnoj energiji, motivaciji da danonoćno kopa i ore po uglavnom zapuštenoj ledini sportske povijesti.

I u njegovim stvaralačkim brazdama uvijek izniču plodovi, izranjaju požutjele fotografije, oživljavaju događaji koje mlađima više nema tko prepričati. Junaci iz tog vremena prvoga baluna, prvih utakmica tek osnovanih klubova odjednom se, Jurici zahvaljujući, vraćaju dječačkim danima...

Narod ne bez razloga zna kazati da ono što nije zapisano kao da se u povijesti nikada nije ni dogodilo. Jurica Gizdić je zaboravu oteo i nama darivao ovo štivo o dugoratskom nogometnom miljeniku na više od 300 stranica.

Ovo je štivo za svakoga od vas koji vole nogomet, svoj klub i svoje mjesto, ali i nas iz susjedstva zadubljenih u dubinu i širinu športa.

Bravo autoru, bravo dugoratskoj nogometnoj obitelji!

Bravo i ostalima koji su radili na ovom projektu, glavnom i odgovornom uredniku i jednom od Orkanovih zaslužnika Daliboru Franoliću, recenzentima, tvrtki Abel Internacional d.o.o. Koja je sve grafički oblikovala i pripremila te Sutotisku iz čijih pogona je izišao Orkanov ukoričeni životopis.