DUGI RAT

U prva dva ovogodišnja mjeseca čak 30 Hrvata zatražilo je boravišne dozvole za život na Islandu. Ukupno su islanđani primili 53 zahtjeva, a jedan je uputio i Juraj Grizelj. Negdašnji nogometaš Orkana (i Hajduka, Istre, Šibenika, Mosora, Solina i Splita) skrasio se, ima tome malo više od mjesec dana, u Grindaviku i, hvala na pitanju, dobro mu je. - Nije tajna da svi hrvatski nogometaši i rukama i nogama kopaju ne bi li napustili naš nogomet. Pa sam tako i ja kopao. Dosta mi je bilo laži tipa 'ne može ti nitko dati, koliko ti ja mogu obećati' - počinje svoju islandsku priču 27-godišnji Dućanin. Za Grindavik, naravno, nikad do prije dva mjeseca nije čuo ...

ISLANDSKA PRIČA JURAJA GRIZELJA

Nogometaš iz Duća prezadovoljan životom i uvjetima za rad na Islandu:

Napokon se osjećam kao nogometaš

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Još od onog slavnog dana, a bio je četvrtak 19. prosinca 1991. godine, Island je Hrvatima pojam za malu, ali prav(n)u državu. Svoji na svome, u nikoga se ne diraju, a sve poštivaju. Ponajprije ljudska prava i nove mlade države poput, recimo, Palestine ili, zašto ne, Hrvatske. Koju su tog davnog četvrtka prvi priznali. Prije i od Vatikana.

Island se, naučili smo još u osnovnoj školi, diči najstarijim parlamentom na svijetu. Nekako u isto vrijeme dok je Tomislav Trpimirović po duvanjskom i okolnim poljima tražio idealnu lokaciju za svoju krunidbu, tamošnji vikinzi, u nas najčešće predstavljeni kao sirovi divljaci, igrali su se demokracije. Pa iz tog krvavog vremena imamo i izreku kako je lako Islanđanima jer oni nemaju kralja, nego zakone.

A danas im je još i lakše jer, obavještava nas Islandska imigracijska agencija, u prva dva ovogodišnja mjeseca čak 30 Hrvata zatražilo je boravišne dozvole za život na njihovu otoku. Ukupno su primili 53 zahtjeva, 30 ih je stiglo od hrvatskih državljana, a jedan je uputio i Juraj Grizelj. Negdašnji nogometaš Hajduka (i Istre, Šibenika, Mosora, Solina i Splita) skrasio se, ima tome malo više od mjesec dana, u Grindaviku i, hvala na pitanju, dobro mu je.

- Nije tajna da svi hrvatski nogometaši i rukama i nogama kopaju ne bi li napustili naš nogomet. Pa sam tako i ja kopao. Dosta mi je bilo laži tipa 'ne može ti nitko dati, koliko ti ja mogu obećati' - počinje svoju islandsku priču 27-godišnji Grizelj.

Za Grindavik, naravno, nikad do prije dva mjeseca nije čuo. A i zašto bi?! Tko je, uostalom, vidio hrvatskoga nogometaša na Islandu. Tko je, neka nam oprosti Eidur Gudjohnsen, uopće vidio ikakva nogometaša na Islandu?!

- Igrajući po raznim prvoligaškim i drugoligaškim klubovima imao sam pretežno profesionalne obveze i amaterska primanja. Iz te priče isključujem tek RNK Split koji je u svemu bio redovan. Na taj način moguće je eventualno tek preživljavati, no uz doprinose državi, koje nogometaši moraju davati bez obzira plaća li ih klub ili ne, nije bilo moguće normalno živjeti - priznaje Grizelj.

Grindavik je tek nešto veći od njegovih Duća. More i plaža. Fali samo Brač preko puta. Ribarsko mjesto s oko 4000 stanovnika od Reykjavika je udaljeno 40 kilometara. Ni blizu, ni daleko. Taman. Tako barem tvrde mještani, ponosni što žive u vjerojatno najbogatijem islandskom gradiću. Za doručak riba, za ručak riba, pa za večeru još malo ribe. A poslije banjanje u 'Plavoj laguni', toplicama s termalnom vodom koje godišnje posjeti oko 500.000 turista. Juraj se, naravno, ne računa, On je već domaći.

- Šokirao sam se kad sam došao na Island. Mislim, osnovne stvari sam znao, no da će drugoligaški klub uz glavni stadion imati i tri pomoćna terena, te veliku dvoranu s umjetnom travom, nije mi bilo ni na kraj pameti - tvrdi Grizelj.

Zaboravili smo vam reći da je naš sugovornik potpisao za drugoligaški islandski klub. I da smo dobro pazili da razgovor ne vodimo 1. travnja. Jer tko bi povjerovao da su zimske pripreme odradili u Španjolskoj i da svaki igrač ima što ni u Hajduku nema.

- Odmah po potpisu profesionalnog ugovora na korištenje sam dobio stan i automobil, a podrazumijeva se i da su mi plaćeni svi dnevni obroci. Iskreno, napokon se osjećam kao nogometaš jer se, izuzev nogometa, o ničem drugom ne moram brinuti - ističe Grizelj.

Nogometni klub iz Grindavika lani je ispao iz prvoligaškog društva, a povratak među 12 elitnih klubova na otoku zacrtan je među ovogodišnjim prioritetima. U tu svrhu na trenersku klupu vraćen je Milan Janković, stoper NK Osijeka iz sredine osamdesetih, koji se, pak, za moguća pojačanja zimus raspitivao kod prijatelja Marinka Škaričića, pomoćnog trenera Mosora iz Žrnovnice. A u Mosoru je tada igrao i 'naš' Juraj.

- Škaričić je nekoć također igrao na Islandu i svi ga po dobrome pamte. Preporučio me Jankoviću, on je pregledao nekoliko mojih utakmica i pozvao me na potpis ugovora. U momčadi je još i trenerov sin Marko, te Slovenac Alen Šutej kojemu je na Islandu teče već peta sezona - objašnjava Grizelj.

Život, naravno, nije jeftin. Artikli u trgovinama u prosjeku su 20 posto skuplji nego u Hrvatskoj, a u restoranima su cijene, za kunske prilike, astronomske. Ipak, s dobrom plaćom sve se može. I s malim režijama koje na Islandu, za stan od 70 četvornih metara, ne prelaze 30 eura.

- Je, tako je, što se čudite. Topla vode izvire na sve strane i njome se sve grije. A i ljudi nema puno. Na Islandu ima više vrsta ribe nego stanovnika (niti 300.000 op.a.) - smije se Grizelj.

A bankrot iz 2008.?

- To više nitko i ne spominje. Malo ih je bilo usporilo, a sad su opet u punome pogonu. Uglavnom, ja sam prezadovoljan, sve što sam ikad želio, to sam na Islandu pronašao. Još samo da mi se dosele moje blizanke i supruga i život će mi biti savršen - zaključuje Juraj Grizelj.