Zanimljivosti..

Hrvatska neistraženi speleoronilački raj

U Hrvatskoj, prema procjeni speleoloških društava, postoji više od 8000 speleoloških objekata. One potopljene vodom istražuje tek desetak profesionalnih speleoronilaca, kaže Želimir Ludvig, član Speleoronilačkog kluba »Samobor«, čije članove je posljednje istraživanje odvelo na izvor akumulacijskog jezera Sabljaci pokraj Ogulina. Uz Ludviga, samoborsku istraživačku ekipu čine Vedran Jalžić, voditelj iz SOŽ-a »Zagreb«, Petra Kovač Konrad, Nenad Buzjak te Robert Baković. U dosadašnjim istraživanjima, koja su na Sabljacima počela 2004. godine, najzanimljivijim se pokazao izvor Zagorske Mrežnice, u kojem je zasad istraženo 1170 metara potopljenih kanala, zbog čega je to jedan od najduljih takvih potopljenih speleoloških objekata u Hrvatskoj ...


Hrvatska neistraženi speleoronilački raj


U Hrvatskoj, prema procjeni speleoloških društava, postoji više od 8000 speleoloških objekata


Piše: Marina Bencun / Vjesnik
Izvor: Vjesnik


Osim što opskrbljuju vodom ogulinsko područje,Ogulinska spužvica potopljeni speleološki objekti na tom području svjetski su poznati po ogulinskoj spužvici, jedinoj zasad poznatoj podzemnoj slatkovodnoj spužvi na svijetu.

U istraživanjima su sudjelovali i HPD SO »Željezničar«, SU »Estavela«, SK »Samobor«, DDISKF, HBSD, SO »Velebit«, Jamarski klub »Železničar-Slovenija« te Jamarski klub »Krka-Slovenija«.

Za speleoronioce, koji iznose na svjetlo dana takva otkrića, rijetko se čuje jer su to samozatajni istraživači koje u taj sport vuče želja za istraživanjem i zadovoljstvo novootkrivenim, ali ima i turista te građana koje zanima to neobično ronjenje, poput Ive Šklempe, koja je Sabljake posjetila tijekom rekreativnog vikenda.

Znatiželjnika ima, ali speleoronilaštvo nikako nije za svakoga jer neznanje i nespremnost u samo jednom trenu mogu dovesti do smrtonosnih posljedica. Zato su speleoronioci uglavnom speleolozi koji postanu ronioci i obrnuto, objašnjava Ludvig.

»Speleoronilac mora imati završena oba tečaja - za speleologa i treći stupanj tečaja za ronioca, što znači da mora biti kvalificiran za voditelja ronjenja. Na žalost, u Hrvatskoj nitko ne drži posebne tečajeve za speleoronjenje, no u Sloveniji ih ima nekoliko, a dozvole koje se dobivaju pri završetku tečaja su međunarodno priznate«, kaže Vedran Jalžić.

Razlog zašto članovi SK »Samobor«, ali i drugi speleoronioci, sami ne drže tečajeve je, kaže Petra Kovač Konrad, financijska neisplativost jer je na tečaj za instruktora potrebno ići u Ameriku, a od instruktorskog posla u Hrvatskoj se ne može zaraditi.

Slovenija ima 300 speleoronilaca, ali Hrvatska ima 50 puta više objekata za istraživanje, a za objekte, kažu članovi ekipe, saznaju preko topografskih karata, istraživanja i onoga što im kaže lokalno stanovništvo te iz speleoloških časopisa. Iako je istraživanje složeno i zahtijeva veliku vještinu i znanje, svi u timu se slažu da je za njih speleoronjenje hobi, a ne posao.

»Svi podaci koje iznesemo su javni i ne naplaćuju se kada su potrebni za izradu znanstvenih i drugih radova. Članovi smo i Biospeleološkog društva i rado pomažemo kolegama koji nisu na tom nivou da bi se sami spuštali u potopljene objekte«, ističe Jalžić.

Speleoronjenje je jedan od najopasnijih sportova jer nema slobodnog izrona, pri istraživanju se morate vratiti izričito istim putem kojim ste došli na lokaciju, sediment koji se spušta ili diže u obliku mulja zna smanjiti vidljivost na minimum, a temperatura vode često je tek osam ili devet Celzijevih stupnjeva.
Za razliku od rekreativnog i tehničkog ronjenja, u speleoronjenju se uglavnom roni i to dvodušnikom odnosno s dvije odvojene boce, ali u manjim objektima se zbog praktičnosti upotrebljava manja boca s kisikom. Osim kisika, ovisno o potrebi, koriste se i plinske mješavine poput nitroksa koji je zapravo dodatni kisik za smanjenje dekompresije, koja je potrebna nakon 300 minuta ronjenja.

»Boce su samo dio opreme čija cijena zna doseći i do 40.000 eura. Tu su još 'mokro' odijelo za ronjenje do pola sata i 'suho' odnosno vodonepropusno odijelo za veće i duže dionice istraživanja, servis koji stoji 300 eura«, dodaje Kovač Konrad. Potrebne su i rukavice, najmanje tri komada rasvjete, dvodušnik i rezervno odijelo, a uz to je poželjno imati i rezervu od svakog dijela opreme. Kopije, naravno, ne dolaze u obzir jer kada je ljudski život u pitanju kvalitetna oprema je prioritet. Ekipi SK »Samobor« potrebni su 'rebreather', odnosno aparat za disanje, koji stoji od 5000 do 10.000 te skuteri, čija se cijena kreće od 3000 do 10.000 eura.

Inače, Amerikanci i Nijemci su otišli najdalje u poboljšavanju opreme jer imaju najveće i najbrojnije speleološke objekte. Ipak, ni najbolja oprema ne pomaže bez odgovarajućeg znanja. Zlatno pravilo speleoronilaca je nikada ići u speleološki objekt sam i neiskusan. Zato i oni koji završe tečaj, koji stoji oko 2000 eura, prvo idu na treninge u moru i na speleološke objekte koji su veći i ne mute se.

Što se tiče stranaca koji dolaze na speleološke objekte, kaže Jalžić, oni najčešće ne kontaktiraju speleološke klubove za suradnju niti Međunarodnu speleološku udrugu, koja inače za njih ishodi dozvolu za ulazak u objekte, što često dovodi do nezgoda i nesreća jer s njima nije domaći speleoronioc kao vodič. Uzrok nesreća u 99 posto slučajeva upravo je ljudski faktor, odnosno loše planiranje i precjenjivanje sposobnosti.

»Postoji i speleološka etika, prema čijim načelima bi netko tko želi ući u objekt koji netko istražuje prvo trebao pitati istraživača može li ući u objekt. Na žalost, stranci koje se uhvati u prekršaju opravdavaju se nepoznavanjem hrvatskih zakona dok je kazna za ronjenje bez dozvole od 7000 do 30.000 kuna«, kaže Nenad Buzjak.

Oni koji ilegalno rone u hrvatskim speleološkim objektima često iznose biljne i životinjske vrste, zbog čega je i krijumčarenje veliki problem.

»Drugi je pak problem to što prilikom vađenja neke od vrsta može doći do 'duplanja' nove vrste. Ako netko otkrije novu vrstu treba je prijaviti i smjestiti u službenu zbirku primjeraka. Ako se pronalazak ne prijavi može se dogoditi da se kao nova prijavljuje vrsta koju je netko otkrio, ali prešutio«, dodaje Buzjak. Vjesnikovi sugovornici slažu se u jednom - budući da je otkrivanje novih vrsta jako često, Hrvatska je pravi speleološki Eldorado.

Kad se odvagnu sve opasnosti i ispune svi potrebni uvjeti za sigurno speleološko ronjenje, u SK-u »Samobor« kažu kako postoje i plusevi i minusi. Dok su razlozi za bavljenje tim sportom zadovoljstvo novootkrivenim, osjećaj korisnosti te druženje, negativna strana je nedostatna podrška institucija, predrasude prema speleoroniocima te skupa oprema, što je osnovna prepreka u njihovu usavršavanju.


Samo interni podaci

Broj speleoloških objekata temelji se na pretpostavkama, jer službeni državni speleološki katastar ne postoji. Speleološko društvo vodi arhivu, ali to su tek interni podaci koji se skupljaju među speleolozima.


Prvi speleoronilac

Sedmorica speleologa Društva za istraživanje špilja i kaverni ušla je u špilju Lurloch u okolici Graza. Nakon tri dana otkrili su da je voda potopila izlaz. Po njih je poslan Tomaso Ravkin, ronilac u skafanderu, iz Trsta, koji je obavio prvu akciju speleoronilačkog spašavanja.


Špilje srednje Amerike

Trenutačno najveći speleološki objekt u Hrvatskoj je Lukina jama, kilometar dugačka i 225 metara duboka. Speleoronioci iz SK »Samobor« izrazili su pak želju posjetiti špilje i jame Jukatana, Meksika i Floride.

 

Iznenađenja i hrpe otpada

U istraživanju izvora Veliko vrilo i Pećine speleoronilačke ekipe su otkrile kako su ulazi tih speleoloških objekata u jedan potopljeni špiljski sustav. Do sada je istraženo oko 1035 metara tog sustava. Osim njihova otkrivanja, speleoronioci su dobili i ulogu »čistača«. Naime, proslava Dana domovinske zahvalnosti protekla je u vađenju nekoliko vreća krupnog otpada iz ponora Rupečice, najvećeg staništa čovječje ribice.