DUGI RAT

Ovoga ponedjeljka u 20 sati u galeriji splitskog kluba “Kocka” otvara se izložba fotografija Nade Maleš: “Dalmatinka”. Priču o tvornici i ulozi koju je imala u modernizaciji, izgradnji i generalnoj proliferaciji Sinja nije potrebno posebno predstavljati. U svjetlu recentnih zbivanja koja su dovela u pitanje opstojanje ove legendarne tvornice, treba naglasiti da je ovo zdanje još uvijek indikativno po pitanju grada Sinja na ekonomskoj i društvenoj razini. Iako možda posljednji dokument koji bilježi autentično stanje, fotografije Nade Maleš nisu isključivo direktan izvještaj o suvremenoj situaciji - stanju nesigurnosti, nedorečenosti, svojevrsni reality check - nego posjeduju određeni emocionalni naboj i uspostavljaju dijalog s kategorijama sjećanja, navodi kustosica Jozefina Ćurković. Izložba će se moći razgledati idućih 10 dana svakim radnim danom od 20 do 22 sata.

Dalmatinka je otišla u povijest zajedno s brojnim industrijskim divovima kojih se u Lijepoj Našoj ponekad prisjetimo prigodnom izložbom, dokumentarcem,..

Nada Maleš završila je preddiplomski studij Dizajna vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a posljednji semestar provela je u Peter Brehens School of Arts u Düsseldorfu pod mentorstvom Mareike Foecking. Prolazeći kroz razne kreativne i dizajnerske prakse kroz studij, na koncu se posvećuje fotografiji kao primarnom mediju. 2014. počinje sustavno raditi na seriji portreta koja smješta pojedinca u ono što se poima kao tradicionalan ambijent ruralne sredine, istražujući pritom svakodnevne transformacije protagonistā. Od tada se prvenstveno bavi dokumentarnom fotografijom i temama identiteta pojedinca i zajednice te procesa življenja i (ne)stalnih promjena. Trenutno živi i radi u Düsseldorfu.

Nada Maleš svoj kreativni proces u slučaju Dalmatinke tumači kao začudno iskustvo u kojem je i sama bila fascinirana estetskom vrijednošću derutnog interijera. Međutim, refleksija sudbine građevine nije primarna agenda ovog vizualnog eseja. Prodorna odsutnost ljudskog lika na fotografijama predstavlja najveći otklon u odnosu na povijesne prikaze Dalmatinke. Prostor koji je naglašeno postindustrijski, postranzicijski, pa i post-ljudski emanira neku vrstu estetike iščeznuća. Emancipatorna tendencija postaje jasnija promotrimo li specifične motive. S pijetetom prema životima i radu koji su upisani u tvornički prostor, Nada svoj objektiv okreće prema fragmentima poput gomile neupotrijebljenog konca i prediva, detalja prašnjavih strojeva, natpisa koji datiraju godinama unazad, potpuno prerazmještenog tvorničkog restorana, sata zaustavljeog na 10:30, crvene termosice na stolu – koji svi djeluju kao relikti nekadašnje ljudske prisutnosti. Na taj način prostor je rehumaniziran, a nedorečeni trenutci barem djelomice restaurirani; suočena s protokom vremena i poraznom statistikom, autorica u istom afirmira prošlost i poziva na propitivanje budućnosti.