DUGI RAT

Glumci u Zagvozdu, lipe Omišanke u Zagvozdu, Arsen u Zagvozdu, pa što se čeka?! Ajmo i mi u Zagvozd! Rečeno - učinjeno! Popodnevno kupanje trajalo je nešto kraće, valjalo je doć na vrime u ljetnu glumačku prijestolnicu Zagore, prebacivanjem duge majice preko stolice 'rezervirat' misto na trgu Glumca, pa nać kakvu konobu, zamezit lagano, nešto nemrsno, da je lipše popit... Konobu smo nekako i našli, ali nemrsna ponuda (jučer je bija veliki post), sir iz samoposluge, nikako nije zadovoljavala, a i nismo tili tlačit domaćina. Neka i on gušta večeras u stihovima velikog Arsena. I tako smo lipo sili u "Histriona" i naručili turu, dvije, tri, a onda su u dotad prazni Zagvozd (lipo smo uranili, živija vozač i auto-put!) počele nadirati naše mjesne ljepotice, i to ljepotice, ponavljam, iz naših dolje mista, Tugara, Naklica, Omiša, Dugog Rata.. Omišanke su me posebno oduševile brojnošću, to su vam One koje se više nigdje ne mogu vidit navečer u điradi po Gradu, na piću isprid Cesarice, na Trgu, ispred Mrme,.. Ali kad đirneš do Makarske, Hvara, Zagvozda, naletiš na baren njih tri... Krasotice! Zahvaljujući jednoj koja je u Zagvozdu 'ka doma' smjestili smo se ugodno vrlo blizu pozornici, u VIP dijelu gledališta. Isprid i okolo samo poznati svit! Nema šta, kad je dan od predstave ili koncerta, Zagvozd je pupak Dalmacije! ...

ARSEN U ZAGVOZDU

To nije bija samo koncert..

To što nam je Arsen s prijateljima u Zagvozdu sinoć priredija.. to nije bio samo koncert, to je bila prije javna ispovijed, to je bija šušur od mota, pametne zajebancije, fine ironije s nemalim primjesama sarkazma, to je bila jedna intimistička, katkad slatka, češće gorka, ali raskošna retrospektiva djelića iznimno bogate karijere jednog od bojim se zadnjih svestranih umjetnika uglazbljene riječi, zaigranog virtuoza stiha, hedonista po vokaciji, pjesnika, književnika, vrsnog glazbenika, lječenog Šibenčanina ...

Tekst i slike: Mladen Banović

Kantautor Arsen Dedić došao je Zagvozdu kako dolikuje, s svojim prijateljima, klapom Maslina, svojim vječnim, pa i "posthumnim" kako reče, pijanistom, pa kolegom djedom Kemalom Montenom i marljivim domaćinom Vedranom Mlikotom s kojim je odrecitirao "Posljednji tango u Ðevrskama".

 

Posljednji tango u Ðevrskama

Nadiru ljepotice iz Piramatovaca,
Pakovo Selo, Tromilja, Raslina,
Svjetlosni efekti Lozovca,
Mažoretke iz Ripišta,
Otmica Skradinjanki.

Pleše se posljednji tango,
Očajnički plesni par iz Kistanja,
Čista Mala, Danilo, Perković, Smrdelj.
Stiže manekenka iz Ražina,
Stiže manekenka sa Meteriza
Koja se presvlači u bunkeru.

Pleše se posljednji tango u Ðevrskama,
Rupe, Dubravice, Konjevrate.
Miss Bilica, miss Dubrave, miss Gaćeleza,
Prva i zadnja pratilja iz Žitnića i Unešića,
Nadiru naše male ljepotice, ako ih mater pušti.

Pleše se, gospodo,
Plešu članovi žirija iz Vodica,
Članovi nadzornog odbora,
Prvi glas Stankovaca,
Prvi glas Prgometa,
Očajni pjevač koji ima odličan rad nogu.

Pleše se, pleše, gospodo,
Na kraju kišnog lita,
A onda - susvita.

A da je sinoć oko ponoć i doša "sud svita", mislim da bi svima na trgu Glumca nakon ovakvog koncerta, pardon, kratke retrospektive jedne iznimne karijere, bilo sasvim svejedno.

ARSEN DEDIĆ:

Balada o prolaznosti

Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć doviđenja.