Duje Lekšić: Trčanje planinama po mraku i ledu mi je u krvi...

Duje Lekšić CrvUčinilo mi se da isprid sebe vidin crkvicu. Mrkla je noć, ladno je, a isprid mene, stvarno, crkvica. Napravin rukon da ću je dotaknit, kad ono ništa. Učinin još par koraka, pa opet napravin rukon da je dovatin i opet ništa. Crkvica stoji isprid mene, a ruka svaki put u prazno ode. Tad san se malo pripa, jer san svatija da haluciniran i da mi se crkvica ka kontrolna točka samo pričinja... Dok sluša Duju Lekšića običan čovjek, a to je svaki onaj koji po mrklome mraku i ledenoj noći ne hoda sam po istarskim planinama, mora se naježiti ...

 

DUJE LEKŠIĆ CRV

Trčanje planinama po mraku i ledu mi je u krvi..

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Halucinacije iz Dujinih priča toliko su, naime, stvarne i proživljene da bi ga najbolje bilo blagoslovljenom vodicom poškropiti.

Tko se, uostalom, normalan može prijaviti na utrku ‘100 milja Istre’ i jednako se normalan vratiti kući?!

- Lanjsko iskustvo s halucinacijama puno mi je pomoglo u pripremi za ovogodišnju utrku - smije se Duje, a vi već shvaćate da istarske planine, po noći i ledu, nije samo jednom pohodio. A shvaćate i da će ih opet pohoditi. Jer, Duji je trčanje po planinama, po mraku i ledu, u krvi. Kao što su vama, recimo, kofein i nikotin.

Duje Lekšić, u rodnome Omišu poznatiji kao Crv, protekloga je vikenda 23 sata 41 minutu i 8 sekundi testirao izdržljivost trčeći istarskim planinama, da bi na cilj ultratrail utrke ‘100 milja Istre’ stigao kao četvrti od ukupno 159 natjecatelja. Ispred njega su bili Amerikanac Jay Aldous (20 sati, 31 minuta) i dva Talijana, dok je prvi sljedeći Hrvat zauzeo 18. mjesto.

Kad se u obzir uzmu godine, Duje Lekšić, a poslije ćemo vam objasniti zašto i Crv, sa svoje 23 godine bio je uvjerljivo najmlađi treker na najtežem hrvatskom trekingu. Prvi do njega na popisu starosti imao je 36 godina što samo potvrđuje kako je treking disciplina koja ne traži samo snagu i izdržljivost, nego prije svega iskustvo.

- Od utrka dužih od sto kilometara do sada san odradija dvi “Istre” i jedan “Velebit” što je za moje godine stvarno uspjeh. Ne preporučuje se, naime, više od jedna stotica godišnje, ali, eto, ja san pronaša sebe u trekingu i ne mogu se zamislit da treniran nešto drugo, iako san godinama igra balun - objašnjava Duje.

Prva utrka bio mu je “Mosor Grebbening”. Dobro se bio zalaufao, a onda se - izgubio!

- Nisan moga nać kontrolnu točku, ali to me nije obeshrabrilo. Dapače! Toliko mi se trčanje po planinama svidilo da me svaki dan sve više i više vuče. Šta me vuče? Da vidin koje su mi granice, dokle mogu izdržat, koje rekorde izdržljivosti probit - nastavlja Lekšić.


Živ i zdrav do cilja

Rezultati su mu impresivni. Olimpijski. Samo kad bi treking bio olimpijski sport.

- Zvali su me da se priključin reprezentaciji u brdskome trčanju, ali oni se natječu samo na stazama do osan kilometara, a to mene ne zanima, ne vidin tu nikakav izazov. Pa, ja svaki dan samo na treningu pritrčin 20 kilometara! - veli Duje.

Veći gušt od trčanja uzbrdo naš mlađahni sugovornik ne može zamisliti. Otkako je vidio da može, i to kad svi drugi klonu i zabijele očima, shvatio je da je građen od posebnog materijala.

- Kad san 2012. na Velebitu uzeja peto misto bija je to stvarno šok za sve šta se imalo razume u treking. A meni, virujte, nikad nije cilj pobijedit, nego samo živ i zdrav stić do cilja. Evo, sad san pa na 70. kilometru, kod Buzeta, i ozljeda mi se do kraja toliko pogoršala da san zadnjih 20 kilometara nogu jedva vuka. Izgubija san zbog toga baren dvi ure.

Na odmor, kaže, nije ni pomišljao.

- Ko se god tija odmorit, taj se više nije diga. Mišići se olade i ne moš se pomaknit. Zato, kad uvati kriza triba stisnit zube i nastavit dalje. A kriza svakog uvati, ja san sebi miljun puta reka šta mi ovo triba i da će mi ovo bit zadnja utrka, ali čin prođen kroz cilj, sve zaboravin i jedva čekan kad će nova trka, još duža i još teža - smije se Duje.

Crvom su ga prozvali još dok je bio dijete. Sporo je rastao, pa mu je i nadimak ostao. A glavnoga mu rivala na dalmatinskim stazama, također člana Planinarskog društva ‘Imber’, zovu, zamislite, Golub. Iako, rijetkost ih je na istom natjecanju susresti. Izbjegavaju se...


Pripreme za Mont Blanc

- Ante Pešić i ja smo veliki prijatelji. On mi je dao puno korisnih savjeta, a posuđuje mi kad treba i opremu. On će me, ako Bog da, dogodine pripremat i za utrku oko Mont Blanca, koja se smatra vrhuncen za svakog trekera. A ko je brži? Ha, ja mislin da je on - uz neizbježni će smiješak Crv.

Rodom je iz Doca, zbog trekinga se ove godine izvukao od sadnje krumpira, pripadnik je Hrvatske gorske službe spašavanja, u Splitu studira zaštitu na radu, puls mu u mirovanju ne prelazi 40, zahvaljuje na pomoći Gradu Omišu, na razumijevanju gazdi kafića u kojem konobari, na podršci i pratnji prijateljima Marku, Antoniju i Ivanu, a najveći kompliment mu je dao Stipe Božić.

- Reka mi je da san lud.

Povezani članci

Who's Online

We have 189 guests and no members online