Tjedan što ispunja dušu

Božić dolaziRijetko se kad dogodi takav tjedan. A evo, mi imamo baš takvu sreću, jer pred nama je tjedan nad tjednima. Uzbudljiv, pun događanja, radosti, nade, iščekivanja.. Neodoljiv tjedan što ispunja i uzbuđuje dušu, nosnice, srce, nepce i oči.. Božić, pa predsjednički izbori! Svaki trenutak ovog tjedna bit će poseban. Pripremit ćemo se pomno da ništa ne propustimo, da sve bude dostojno onoga koga iščekujemo. Pa ma tko on bio i odakle dolazio. Obilazit ćemo sva ona blještava mjesta u kojima će nas čekati sve ono što nam je nepotrebno, i sve ono što i ne znamo da nam je potrebno, ali će nam to tamo dokazati, i mi ćemo sve to kupiti. Uređivat ćemo svoj topli dom, čistiti ga, ispuniti mirisima... radit ćemo i osluškivati... U radu s Božićem, u mislima s kandidatima. I dok polažemo djetešce Isusa u štalicu pod naš sjajni bor, s radija i televizije odzvanjat će glasovi i poruke, i mi ćemo upjjati kakvu budućnost naš kandidat sprema nama, a kakvu svojim protukandidatima. Pa će onda doći Badnja večer puna tihe pjesme, glasnih poziva na izbore i gromkih petardi ...


BOŽIĆ DOLAZI

RIJETKI SU DANI POPUT OVIH - U OČEKIVANJU MALOG ISUSA I ŠEFA DRŽAVE


Tjedan što ispunja dušu

Isus iz Nazareta

Piše: Trpimir Jurkić


Pojest ćemo bakalar, malo crvenog, malo bijelog, koju fritulu, pa sve zaliti crnim vinom, a onda tko izdrži disciplinirano pričekati ponoć da bismo pojeli neki dobar kolač, a možda i sarmu.

Sam Božić je poseban dan. Posljednji dan predsjedničke kampanje i posljednja prilika da se kandidati onako javno obruše jedni na druge, da krene ono zadnje podmetanje, pljucanje i udaranje i ispod i iznad pojasa.

Nakon božićnog ručka za obiteljskim stolom, sa sarmom, pečenjem, kolačima i svim onim čega smo se odrekli na Badnjak, spremni smo na večernje sučeljavanje kandidata pred TV-om, sve tamo do ponoći kad će kandidati, nažalost, morati zašutjeti, jer je, eto, stigao taj najstrašniji dan, dan predizborne šutnje.

Izdržat ćemo ga kako tko već bude mogao, žureći kroz njega, odbrojavajući minute do svete nedjelje. A onda na nedjeljno jutro, sretni i uzbuđeni obući ćemo misno odijelo i krenuti na svoje izborno mjesto da izvršimo svoju građansku dužnost i obavezu, i ucrtamo taj mali kružić oko broja koji će nam odrediti i urediti budućnost.

Pa opet nedjeljni obiteljski ručak i smjerna molitva za blagoslov hrane, ukućana i našeg kandidata. A navečer veliki finale i iščekivanje. Ponoć(ka) je vrhunac naših želja i nada. Mi smo izabrali i među nas je sišao kandidat u svom punom sjaju. Nikad više kandidat. Sad predsjednik, naš predsjednik! On je tu s nama, uz nas, na našem TV-u, u našem domu, u našim srcima, na pijedestalu naših potreba i želja..

A djetešce Isus... tamo gdje smo ga ostavili prije tri dana. U štalici, na slamici...


božić


Sve ovo što pišem i što čitate trebala bi zapravo biti čestitka. Zato, koliko god vam sve ovo ironično zvučalo, ako ste stigli dovde, ne odustajte. Na kraju možda ipak uspijem ispisati ovu čestitku kako treba i poželjeti vam od srca ono što uistinu želim.

Razmišljam, zapravo, možemo li drugačije? Možemo ti nešto promijeniti? Možemo li zaboraviti stvarnost, ponude trenutka i sebe u svednevnici? Možemo li do Božića bez svega toga, i bez rutine i bez navike? Možemo li ponovo, od početka? Možemo li zaboraviti, po nanovo graditi sebe i Božić u sebi?


"Čovječe, vrati se k sebi, dok još imaš kome"!


Možemo li na tren odustati od političkog promatranja sebe i drugih, od slatkoće obnašanja i pljuvanja vlasti? Možemo li odustati od bilo kakvog promatranja i procjenjivanja drugih i svega oko sebe? Možemo li barem nakratko skinuti sve civilizacijske i kulturološke oklope kojima se štitimo, sve ljušture sto ih nosimo, a koje smo stekli i odgojem, i obrazovanjem, i tradicijom, i baštinom i mentalitetom?

Možemo li barem nakratko odbaciti sve štake kojima pridržavamo svoje živote, svoje vjere i nevjere, svoje ljubavi, svoj duh i duhovnost? Možemo li na trenutak biti oslobođeni toga da bilo što govori o nama, i ideologije i svjetonazori, i trenutak i prostor u kojem smo se dogodili i sve naše pripadnosti, obitelji, zajednici, društvu, narodu, vjeri..?

Možemo li biti oslobođeni da o nama govore naše ambicije, taštine, želje, potrebe, i naš neupitni ateizam i naša upitna vjera, naša jalova bezgrešnost i lažni altruizam, naš skepticizam i isprazni intelektualizam, naše umjetničke slobode i samodopadnosti, znanstvena samouvjerenost i oholost...


"Ja ničeg nemam, do ruku praznih"...


Možemo li na početak, možemo li se vratiti sebi, pa sa samim sobom, ogoljelim do srži svoje ljudskosti, na put do Betlehema, do onog djetešca kojeg još samo pod borom imamo?



božićne jaslica

Povezani članci

Who's Online

We have 628 guests and no members online