Propuštenih dvadeset godina

političarPrije točno dvadeset godina započeo je raspad komunizma i početak tranzicije. Slobodna Dalmacija donosi odličan članak iz pera Gorana Kotura, "Propuštenih dvadeset godina", o događajima koja su prethodila padu komunizma i onima koja su obilježila Europu u protekla dva desetljeća, poput tranzicije zemalja bivše Istočne Europe. Nažalost, nije se radilo o nekoj tranziciji, nego o gruboj restauraciji kapitalizma, ili, još teže, refeudalizaciji odnosa u ovim zemljama. Narod nije dočekao, još manje doživio, obećanja blagostanja s naslova automatizma kapitalizma, jer to nije moguće. Promjenu političko-pravnog uređenja drukčije se očekivalo nego doživjelo. Iako sva velika očekivanja nisu ispunjena, većina je tranzicijskih zemalja uspješno napravila korak od realsocijalističkog sustava prema slobodnom tržištu. Sada se, nakon nekoliko uspješnih godina, u tranzicijskim državama počela značajno osjećati globalna kriza. Zapad se prerano radovao raspadu socijalističke doktrine, a danas smo svjedoci urušavanja desne doktrine tržišnog fundamentalizma ... Danas je Hrvatska, nakon Domovinskog rata i obrane od agresije i sanacije posljedice rata, zbog značajanih problema hrvatskoga gospodarstva proizašlih iz pogrešnih strateških odluka vlasti, što uključuje prije svega pretvorbu i privatizaciju, te deindustrijalizaciju, tek malo bogatija nego što je bila 1980., kada je umro Tito ...

PRIJE TOČNO DVADESET GODINA ZAPOČEO JE RASPAD KOMUNIZMA I POČETAK TRANZICIJE

Propuštenih dvadeset godina

Piše: Goran Kotur / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Prije dva desetljeća, krajem 1988. godine, srednja i istočna Europa bile su pod naizgled čvrstom kontrolom komunističkih stranaka.

Iako je malo ljudi iskreno vjerovalo u sustav, nisu se, zbog straha od represije te sovjetske vojne intervencije, otvoreno suprotstavljali. Jedina organizirana politička prijetnja komunističkom sustavu bio je poljski sindikat Solidarnost.

Još tijekom 1989. godine istočnonjemački graničari su pucali u bjegunce iz Istočnog u Zapadni Berlin. Chris Gueffroy je posljednja žrtva pala pri pokušaju bijega u veljači 1989. godine.

Međutim, vlastodršcima, a i građanima, te je godine postalo jasno da sovjetski čelnik Mihail Gorbačov neće vojno intervenirati da bi zaustavio političke promjene.

U ožujku 1989. godine poljska je komunistička vlast, predvođena generalom Wojciechom Jaruzelskim, sklopila sporazum s oporbenim sindikatom Solidarnost, koji je vodio Lech Walesa, o održavanju višestranačkih izbora, da bi se pola godine poslije formirala nekomunistička vlada.

U listopadu iste godine na slobodne su izbore pristali i mađarski komunisti. Berlinski zid je izgubio svoju funkciju kada su 9. studenoga istočnonjemačke vlasti dozvolile nesmetano putovanje u Zapadni Berlin. Čehoslovački komunisti odustali su od političkog monopola krajem studenoga.

Pred kraj prosinca na čelo parlamenta je došao reformski komunistički lider praškog proljeća Alexander Dubček, predsjednik države postao je poznati disidentski pisac Vaclav Havel, a cijeli je proces postao poznat kao “baršunasta revolucija”.

Naime, revolucionarnog nasilja u svim tim promjenama nije bilo, nego su dovoljni bili masovni prosvjedi. Jedina iznimka bila je Rumunjska, gdje je, nakon kratkotrajnih sukoba, krajem prosinca zbačen te na Božić likvidiran komunistički vođa Nicolae Ceausescu. Na kraju su pritisku javnosti u veljači 1990. godine popustili i bugarski komunisti.

U bivšoj Jugoslaviji republički su savezi komunista svaki za sebe odlučivali o uvođenju političkog pluralizma. U Hrvatskoj je takva odluka donesena 1989. godine.

Vođa poljskog sindikata Solidarnost Lech Walesa, 7.5.1989. god

Vođa sindikata Solidarnost Lech Walesa u kampanji za predsjednika Poljske , 7.5.1989. god


Velika očekivanja

Građani većeg dijela zemalja bivšega sovjetskog bloka tako su ušli u tranziciju prema demokraciji i slobodnom tržištu, puni velikih očekivanja i željni zapadnih “šarenih artikala”.

Može se reći da se nakon pada komunističke vlasti, da bi se što prije zaboravilo socijalističko sivilo, nekritički primalo neke od zapadnih vrijednosti.

“Paklenska je kultura Zapada koja uvjerava narod da su jedini cilj života užitak i osobni interes”, rekao je kardinal Joseph Ratzinger još 1985. godine.

Ne radi se o nekoj tranziciji, nego o gruboj restauraciji kapitalizma, ili, još teže, refeudalizaciji odnosa u ovim zemljama

Narod nije dočekao, još manje doživio, obećanja blagostanja s naslova automatizma kapitalizma, jer to nije moguće. Promjenu političko-pravnog uređenja drukčije se očekivalo nego doživjelo.

Zapad se prerano radovao raspadu socijalističke doktrine, a danas smo svjedoci urušavanja desne doktrine tržišnog fundamentalizma.


Pad doktrinarnog svijeta

Obje doktrine su se iskazale okrutnima spram života i prirode. To što znamo nije dovoljno da život opstane na Zemlji. Da bismo se nadali drukčijem životu, moramo drukčije znati, kaže prof. dr. Slavko Kulić s Ekonomskog instituta u Zagrebu.

Nakon nazadovanja početkom devedesetih, tranzicijske su se zemlje, posebno one iz srednje Europe, počele oporavljati te su zabilježile značajne stope gospodarskog rasta.

Međutim, neke se ni do danas nisu vratile na razinu na kojoj su bile 1989. godine. Poljska je došla na predtranzicijsku razinu sredinom devedesetih, nekoliko godina kasnije to je uspjelo Sloveniji, a na prijelazu stoljeća Slovačkoj, Češkoj i Mađarskoj.

Hrvatska je na razinu iz 1989. godine došla 2005. godine.


Financijske injekcije

Sada se, nakon nekoliko uspješnih godina, u tranzicijskim državama počela značajno osjećati globalna kriza. Tako je Mađarska, naizgled gospodarski uspješna zemlja, kojoj su krila davali strani krediti te velika ulaganja u infrastrukturu, prije svega u cestogradnju, bila prisiljena zatražiti financijsku injekciju MMF-a, čiji je “pacijent” postala još 1982. godine, prije svih ostalih zemalja iz sovjetskog bloka.

Slavko KulićNa tuđoj moći nije moguć opstanak. Ono što živi na tuđoj moći, vječito je u krizi. Može biti dovedeno u deficit svega potrebnog za život. To se događa svima onima koji žive na dug. Takav je život na staklenim nogama, kaže Slavko Kulić.

Slovenija je najuspješnija tranzicijska zemlja, s BDP-om po stanovniku, prema paritetu kupovne moći, oko devedeset posto prosjeka EU-a. I po kvaliteti života, odnosno ljudskom razvitku prema standardima UN-a, naši sjeverozapadni susjedi su prvi među postkomunističkim zemljama.

Iza Slovenije je Češka, koja je na oko osamdeset posto prosjeka EU-a. Estonija, Mađarska i Slovačka su na oko dvije trećine.

Hrvatska je prešla polovinu prosjeka EU-a, te zajedno s Letonijom, Litvom i Poljskom spada u drugu grupu tranzicijskih zemalja. Nove članice Europske unije Bugarska i Rumunjska te sve ostale istočnoeuropske zemlje su iza nas, bez obzira na naše probleme.

Nužno je uzeti u obzir napore koje je Hrvatska uložila da bi se tijekom Domovinskog rata obranila od agresije i sanirala posljedice rata. Ipak, značajan dio problema hrvatskoga gospodarstva proizlazi iz pogrešnih strateških odluka vlasti, što uključuje prije svega pretvorbu i privatizaciju, te deindustrijalizaciju.

Danas je Hrvatska tek neznatno bogatija nego što je bila 1980. godine, kada je umro Josip Broz Tito.

Naime, osamdesete su bivšoj Jugoslaviji, pa tako i Hrvatskoj, donijele stagnaciju, gotovo bez ikakvoga gospodarskog rasta. Nije slučajno da su baš u to doba socijalistički vlastodršci ušli u aranžman s MMF-om. Takva se praksa nastavila i intenzivirala u samostalnoj Hrvatskoj. Na taj se način nisu ponašali naši susjedi s druge strane Sutle.

Slovenija je, za razliku od većine zemalja srednje Europe, uklonila preporuke za primjenu gospodarske šok-terapije. Iskoristila je svoju komparativnu prednost što je i do tranzicije živjela u “kapitalizmu bez kapitalista” te imala BDP po stanovniku dvostruko veći od jugoslavenskog prosjeka.

Slovenci su se vodili svojim interesima i nacionalnim modelom koji mi nismo imali. Hrvatska je prihvatila neoliberalni model koji nam je nametnuo MMF, kaže Slavko Kulić.

Posljedice toga narod ovoga prostora će dugo plaćati

Mi nemamo globalne koncepcije razvoja života, pa ni koncepcije gospodarskih odnosa. Prihvatili smo trgovačku umjesto stvaralačke orijentacije. Nacionalnu valutu smo žrtvovali. Odrekli smo se vlastita novca odmah nakon njegova ustanovljavanja, tako da kuna nije imala antropološku funkciju, nego smo je dali u vlast stranih banaka u ekonomsku funkciju, funkciju eksploatacije hrvatske stvarnosti. Monetarnu vlast smo izgubili. Monetarni sustav nismo imali. Monetarna politika nije mogla zamijeniti nepostojanje ova dva važna temelja sustava socijalnih odnosa, jer ova četvrta vlast, monetarna vlast, veže i vrednuje ono što zakonodavna, izvršna i sudbena nalažu. Mi to nemamo do danas.

Uskoro možemo očekivati ishod bezkoncepcijskog stanja u kretanju. To se očituje u neoliberalnoj eutanaziji, dodaje Kulić. Deficit u svijesti ubrzo će se očitovati u deficitu svega potrebnog za život na ovom prostoru.

Uskraćivanje svih tipova moći, posebno financijske, proizvest će splašnjavanje života na dug kao zakonitosti koju se moralo prosuđivati na vrijeme. To je sudbina svih onih koji pokušavaju živjeti na tuđoj moći sa psihologijom pomoći, najamnom psihologijom, najamnom ekonomijom, pa i najamnom politikom, zaključuje Slavko Kulić.


Uspješna tranzicija

Rekao bih, posebno za države koje su pristupile Europskoj uniji, da je njihova tranzicija bila uspješna u izbjegavanju ekonomske katastrofe, iako je bila bolna za mnoge zemlje, i u stvaranju prigode za formiranje liberalnog društva, kaže za Spektar David Newbery, profesor primijenjene ekonomije na Sveučilištu u Cambridgeu.

Tranziciji je dosta pomogla politika proširenja Europske unije, kaže Krisztina Nagy, glasnogovornica za proširenje u Europskoj komisiji, i dodaje da su sve zemlje koje su primljene u članstvo EU-a značajno učvrstile demokraciju i vladavinu prava, te napredovale u tranziciji prema slobodnom tržišnom gospodarstvu.

Naravno, zaključuje Krisztina Nagy, ima još izazova, ali tranzicija je bila uspješna. Deset postkomunističkih država postale su punopravne članice Europske unije. Odnosno, jedanaest, ako računamo i bivšu Istočnu Njemačku.


Mladi su vedriji

U postkomunističkim zemljama, prema EBRD-u, više građana smatra da je život bio bolji 1989. godine od onih za koje je stanje bolje danas. Takav stav ima i većina ispitanih Hrvata. Za neke, pak, poput mlade i srednje generacije u Češkoj i trima baltičkim državama, mladih Slovenaca i Slovaka te Albanaca, današnja gospodarska situacija izgleda povoljnija.

Iako sva velika očekivanja nisu ispunjena, većina je tranzicijskih zemalja uspješno napravila korak od realsocijalističkog sustava prema slobodnom tržištu. Jugoistok Europe nije, zbog ratnih zbivanja, ali i loših političkih odluka, iskoristio svoj potencijal. Zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, s iznimkom triju baltičkih država, imaju, pak, vlastitu tranzicijsku priču
 

Povezani članci

Who's Online

We have 447 guests and no members online