Božićna (o)poruka

Povijest filozofije dala je jasna svjedočanstva o tome da je znanje od male koristi kada je riječ o pitanjima koja imaju veze sa svime što nosi atribut religioznog, odnosno, duhovnog, riječju, nadnaravnog Prije nešto više od dvije tisuće godina dolazak na svijet jednog Nazarećanina označio je početak moralne, duhovne, socijalne, kulturne i političke revolucije čovjeka i svijeta. O njegovoj pojavnosti pisali su mnogi pisci, povjesničari i kroničari onoga vremena, međutim, za one koji vjeruju da je taj Nazarećanin inkarnacija vrhovnog transcendentnog Bića - za današnje kršćane njegovo rođenje, unatoč sekularnoj svijesti koja, posebice u posljednjih stotinu godina oblikuje življenje suvremenog čovjeka, i dalje predstavlja glavni impuls koji nas ljude (ako ne više, onda barem jedanput godišnje) natjera da mislimo, da se ponašamo i da djelujemo ljudski u pravom smislu te riječi ...


Božićna (o)poruka


Piše: Dafne Vidanec / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

No, upravo se u izrazu »ljudski« skriva i otkriva specifična, hegelijanski mišljena, dijalektika mišljenja i djelovanja, jer razumijevano jezikom suvremena čovjeka, biti i djelovati ljudski obično znači biti i djelovati za sebe, pritom previđajući da to »sebe« predstavlja refleksiju onog drugog ljudskog bića, teološki, kršćanski mišljeno, »bližnjega svoga«.

Možebitno bi se činilo lucidnim objašnjavati kako smo postali ono što kanadski filozof Charles Taylor opisuje sintagmom sekularni vjernici, jer da bismo shvatili uzroke i relacije koje su oblikovale svijest suvremenog čovjeka, valjalo bi zaći duboko u povijest čovječanstva i iznova načiniti evaluaciju razvoja i napretka suvremene kulture.

Naposljetku, to su već mnogi teoretičari i mislioci poput Tocquevillea, Webera, Nietzschea, Fukuyame i ranije spomenutog Taylora učinili u svojim maestralnim djelima koja su i niže potpisanoj, u ovome smislu, poslužila kao spoznajno sredstvo, jer njihovo tumačenje metamorfoza moderne civilizacije ima profetski karakter.

Mislim da iz te ukupne akademske literarne i filozofske baštine valja izvući ono što je potrebno za daljnje oblikovanje naše ljudskosti: znanje, jer, kako je kazao i sam Aristotel u svojoj »Metafizici«, da sva ljudska bića po naravi žude za znanjem, odnosno spoznajom.

Povijest filozofije dala je jasna svjedočanstva o tome kako je znanje od male koristi kada je riječ o pitanjima koja imaju veze sa svime što nosi atribut religioznog, odnosno, duhovnog, riječju, nadnaravnog.

Netko bi s pravom mogao pitati o čemu, zapravo, gore potpisana govori i kakve veze ima Nazarećanin s filozofijom i filozofima u ovom kontekstu. Na potencijalno pitanje moguć je epistemološki odgovor, jer studirajući teologiju, naučila sam da ona crpi spoznajni mehanizam iz filozofije koja je itekako potrebna ne da bismo razumjeli, nego da bismo izrazili sadržaj iskustva vjere.

To je prije više od stoljeća uočio i pragmatist William James, čiji je doprinos razumijevanju fenomena religije, što god netko mislio i kazao, ostao nezaobilazan, a to je zato što je isti napisao famozno djelo »Raznolikosti religioznog iskustva« u kojem tumači da je sva poanta religioznog života u načinu na koji se kroz individualno iskustvo izražava ono što nas vezuje uz objekt vjere i vjerovanja.

Drugim riječima, već sam pojam religioznosti, shvaćen kao upućenost na nadnaravno, uključuje dimenziju osobnoga. Potvrdu za to pronašla sam u jednom proznom zapisu trinaestogodišnjeg Doriana iz Zagreba, koji je, motiviran »duhom« Božića, napisao pjesmu koju sam kradomice odlučila objaviti u ovom članku jer mislim da ta pjesma u prozi reflektira bit Nazarećaninova učenja, a to je ljubav prema svemu živome: prema čovjeku, svijetu i prirodi.

Oporuka/ Ja (…), dolje potpisan, zdrava uma i tijela, ostavljam upute u ovoj oporuci:/ Djeci ja ostavljam ptice i cvijeće, obale i rijeke i zlatni pijesak ispod njihovih nogu,/ i vode…/Mladim ljubavnicima ja ostavljam ljetne noći i zvjezdano nebo,/ slatku snagu glazbe…/ Vjenčanima ja ostavljam smijeh njihove djece, sjedenje uz vatru i mnoštvo njihovih prijatelja./ A, onima koji su stari - starcima ja ostavljam godine i uspomene kako bi proživljavali zlatne i stare dane,/ ponovo i ponovo,/ zauvijek i zauvijek…/ Ovo sve ostavljam ljudima da se moj udio u ovom okrutnom ali lijepom svijetu/ Podijeli onima koji to zaslužuju.

Nisam sigurna koliko u ovoj pjesmi ima izvornoga, a koliko pridošloga, jer ipak je riječ o autoru koji, kako to već jest, većinu vremena provodi derući laktove po školskim klupama. No, ova pjesma, između ostaloga, potvrđuje Aristotelov ranije spomenuti aksiom: žudnja za znanjem nam je urođena.

Onkraj tog usvojenog i naučenog znanja čovjek kao homo creans posjeduje nešto autentično - svoj vlastiti način na koji interpretira već interpretirano. Ova pjesma je svjedočanstvo i Schelerova aksioma da je čovjek po prirodi homo amans ili onaj koji voli sve što jest i način na koji jest, a kako kaže i mladi autor, »u ovom okrutnom, ali lijepom svijetu«.

I možda je baš ljepota ta koju treba slaviti; ljepota novoga i staroga života; ljepota onoga što jest, što je bilo i što tek dolazi. Utoliko možemo promatrati i vrijednost Božića koji je u današnje vrijeme izgubio čari, te se pretvorio, kako bi James kazao, u »dosadnu naviku«, umjesto da je ostao »akutna groznica«.

Povezani članci

Who's Online

We have 320 guests and no members online