DUGI RAT

U organizaciji Matice Hrvatske je 25. studenog 2009. godine održan okrugli stol: "20 godina od pada Berlinskog zida", na kojem su sudjelovali ugledni intelektualci i akademici među kojima Ljubomir Antić, Ivo Banac, Tihomir Cipek, Jelena Jurišić, Tonči Matulić, Ante Stamać i Jure Vujić. Izlaganja sudionika su predstavili brojnoj prisutnoj publici, široki presijek političkih, filozofskih, socioloških, teoloških i geopolitičkih interpretacija uzroka, geneze, posljedica i značaj pada Berlinskog zida kao i ideološki slom komunizma. Također je raščlanjeno pitanje "epohalne" dimenzije tog događaja i njegovo smještanje u općoj povijesti čovječanstva. Svi su se složili oko činjenice da je padom komunizma i Berlinskog zida otvoren put k slobodi i demokraciji, koje su očekivali svi narodi srednje i istočne Europe bivšeg komunističkog bloka. Također su istaknuli nužnost konsolidiranja i jačanja demokracije i pravne države u "tranzicijskim" zemljama srednje i istočne Europe ...

OKRUGLI STOL
MATICA HRVATSKA, 25.11.2009

20 godina od pada Berlinskog zida

Na skupu je raščlanjeno pitanje "epohalne" dimenzije tog događaja i njegovo smještanje u općoj povijesti čovječanstva.

Izvor: www.e-posavina.com

Svi su se složili oko činjenice da je padom komunizma i Berlinskog zida otvoren put k slobodi i demokraciji, koje su očekivali svi narodi srednje i istočne Europe bivšeg komunističkog bloka.

U svom izlaganju Jure Vujić, geopolitolog i publicist („geopolitički aspekti pada Berlinskog zida-posljedice i perspektive“, uvodno je napomenuo veliku političku odgovornost zapadnih sila krajem drugog svjetskog rata u održavanju geopolitičkog „status-quo“-a u tadašnjom komunističkom bloku.

Istaknuo je kako su pad Berlinskog zida i raspad Sovjetskog saveza obilježili prijelaz iz klasične geopolitičke paradigme „civilizacijske geopolitike“ imperijalnih sila i ideološke bipolarne geopolitike hladnog rata, u suvremenu paradigmu geopolitičkog poretka globalnog transnacionalnog neoliberalizma koji  generira nove društvene, gospodarske i geopolitičke podjele.

Takva geopolitika svjetskog „monoteizma tržišta“ nastoji na globalnoj razini, uniformizirati vrijedonosni sustav i integracionističke procese.

Zbog toga je, tvrdi Vujić, globalizacija kao proces svekolikog povezivanja svijeta nakon 1989. godine nije imala samo holističke interesne ambicije, nego je, prema mnogim teoretičarima, izazvala dijametralno oprečne procese u međunarodnoj zajednici kroz makroregionalizaciju, mikro-identitarnu, etničku i vjersku fragmentaciju.

Vujić ne vjeruje u „epohalnost“ pada Berlinskog zida i u Fukuyamove teze o „kraju povijesti“ i triumfa tržišne demokracije, već ističe kako je pad Berlinskog zida bio jedan od niza „geopolitičkih „poremećaja“ u kontekstu stoljetne „velike svjetske igre“ između Europe, Rusije i, SAD  u njihovom nadmetanju i suparništvu za kontrolu geopolitičkog „heartland-a“ u regiji srednje Azije koja povezuje Atlantik i obalu indijskog oceana putem Afganistana i Pakistana.

Nakon pada Berlinskog zida, geokonstruktivizam je postao novi „modus operandi“ postbipolarne suvremene geopolitike. U tom smjeru se nastoji formatizirati  globalni prostor u sektore kao što su "neposlušne države" - zone ratne mašinerije, "promašene države" - paravladine zone, i "tržišta u nastajanju" - zone globalne financijske mašinerije, te ono što je R. Cooper nazvao prapovijesne kaotične zone u koje „postmoderne velesile“ su dužne intervenirati radi uspostave mira i stabilnosti.

Vujić se zalaže za povratak na geopolitičku multipolarnost, kao nova izlazna strategija i alternativa svim istrošenim lijevim i desnim ideologijama, i koja iako neoslobođena od suprotstavljenih interesa, postaje i jamči multikulturni svijet koegzistencije i ravnopravne razmjene različitih tradicija, ideja, dobara. To je svakako stabilniji i harmoničniji svijet, osiguran zajedničkim multilateralnim pristupom u globalnim organizacijama imeđunarodnim pravom.

Vujić naglašava kako se 20 godina kasnije može reći da je pad Berlinskog zida otvorio put radikalnim promjenama ali i također put radikalnim ugrozama. Iluzije i nade nisu se ostvarile i može se reći s pojavom turbokapitalističke neoliberalne globalizacije da su sve nade u bolji i pravedniji svijet nestale. Novi zidovi osiromašenja i nejednakosti diljem svijeta se dižu iako su manje medijatični negoli Berlinski zid.

Vujić na  kraju napomenjuje kako se kritika na odnosi na sam proces rušenja komunističkog tabora, koji je uslijedilo "narodnom voljom" u bivšim komunističkim zemljama, već je upućena neoliberalnom rekuperiranju jednog utemeljiteljskog događaja naše civilizacije, a to jest "sloboda" i njezina instrumentalizacija u službi uspostave prividnog reda ili pak kapitalističkog tržišnog "ne-reda" koji potiče novo potrošačko "dobrovoljno ropstvo".

U "društvu spektakla" dominira pastiš i "neistinito" pa bi se moglo reći, poput Guy Debord-a, da "falš" postaje  "trenutak istine", pa tako, kaže Vujić, i zadnja pompozna komemoracija u Berlinu nalikuje na "blijedi plagijat".

Nažalost, realnost nikada nije u skladu s filmskim ili povijesnim rekonstrukcijama.