Dugoratsko ljeto: Promocija knjige Ive Klarića

ivo klarić, tata kaj je to velika nužda19.08. SRIJEDA
Književna večer
Staro selo Jesenice – Na Brcu, 20:00 sati
Promocija knjige Ive Klarića: "Tata, kaj je to velika nužda?"


Knjiga Ive Klarića "Tata, kaj je to velika nužda?" predstavlja izbor ne samo njegovih priča pisanih poslije 1989. godine. Ima u njoj i sadržaja koji su se našli u "krajnjemu vrimenu", a koji su, za ovu priliku, samo prilagođeni stvarnome vremenu ...



DUGORATSKO LJETO

Promocija knjige Ive Klarića: "Tata, kaj je to velika nužda?"

dugoratsko ljetoU srijedu, 19.kolovoza s početkom u 20:00 sati u starom selu Jesenicama, na predjelu zvanom Na Brcu (u Bajse) održati će se promocija knjige Ive Klarića "Tata, kaj je to velika nužda?".

Osim autora, o knjizi će govoriti dr. sc. Ivan Bošković, profesor na Sveučilištu u Splitu, a djelove knjige će čitati glumac Otokar Levaj.

Vidimo se u srijedu kod Bajse!


 

IVO KLARIĆ, "Tata, kaj je to velika nužda?", Alfa, Zagreb, 2008.

Sloboda u zadanim okvirima

Piše: Strahimir Primorac
Izvor: Matica.hr

Onima koji pomnije prate hrvatsku književnu scenu autor zbirke humoristično-satiričnih kolumni "Tata, kaj je to velika nužda?" dobro je poznat: doduše, možda ponajprije po opsežnu prevoditeljskom radu, a tek potom po vlastitim spisateljskim ostvarenjima.

Ivo Klarić, Tata kaj je to velika nuždaIvo Klarić (Split, 1939) preveo je naime s francuskoga, talijanskoga i španjolskoga pedesetak uglavnom beletrističkih djela (ali i nešto publicističkih) – Andréa Gidea, Alberta Camusa, Simone de Beauvoir, Françoise Sagan, Alexandrea Dumasa, Georgesa Simenona, Eugčnea Suea, markiza de Sadea, Jeana Geneta, Gabrielea D’Annunzija, Karola Wojtyle i dr. – a kako je dobar dio toga ostvario u mlađim godinama, najprije se afirmirao kao prevoditelj, i to vrstan.

Klarić je neko vrijeme radio i kao profesor u srednjoj školi, uređivao je reviju Naša knjiga i časopis Umjetnost i dijete, a od 1993. do 1999. bio je hrvatski kulturni ataše u Madridu. Dobar dio radnoga vijeka bavio se novinarstvom, bio urednik i glavni urednik u izdavačkoj kući i tjedniku Školske novine.

Upravo ga je to nastavničko i novinarsko iskustvo usmjerilo na pisanje kolumni, koje je od 1984. pod pseudonimom Pape objavljivao svaki tjedan u Školskim novinama.

U njima se na šaljiv način osvrtao na probleme u hrvatskom školstvu, izbjegavajući pedagoški ton ne samo tim humorističnim pristupom nego i (najčešće) izborom dijaloške forme i spuštanjem radnje u obiteljski i susjedski krug te osobito autorskom uporabom stiliziranoga čakavskog izraza. (Sociolingvistički naoko paradoksalan susret čakavskog i kajkavskog idioma: uz štokavski, otac/autor služi se zavičajnim čakavskim, a mali/sin rabi zagrebački kajkavski, jezični izraz sredine u kojoj živi.) Izbor iz tih kolumni tiskao je u zbirci "Krajnje vrime" 1989.

Nova Klarićeva knjiga "Tata, kaj je to velika nužda?" (ur. Božidar Petrač) sadrži pak dio tekstova obuhvaćenih prvom zbirkom, izbor iz kolumni koje je nakon 1989. sve do 2007, ali povremeno i neredovito, nastavio pisati u Školskim novinama, te priče što ih je u različitim povodima objavljivao u domaćim i stranim listovima i časopisima.

Takav izbor tekstova, od kojih najstariji datiraju još iz 1984, ne omogućava onu tematsku i stilsku dosljednost što ju je imala prva Klarićeva knjiga.

Ali upravo taj minus – hrapavost proizvedena širenjem lepeze tema od uskoobrazovnih na ratne i poslije na različite društvene aktualije, te promjenom dominantnog autorskog stajališta od dobroćudno šaljiva preko ironičnog do satiričnog i sarkastičnog – daje zbirci beletrističku legitimaciju svjedočeći istodobno na uzbudljiv način o vremenu u kojem je nastajala i o čijim iščašenjima govori.

Ne dovodim ovdje, u povodu Klarićeve knjige, slučajno u vezu dva inače suprotstavljena pojma, fakciju i fikciju. Kolumna je naime novinski prostor, pa tekstovi koji taj prostor ispunjavaju moraju polaziti od života, od nekoga stvarnog povoda koji sve nas žulja i koji je od širega društvenog interesa (u Klarića: apsurdi školskih programa, profil javnih glasila, korupcija, pravopis, licemjerje), ali rijetko kad postaju istovremeno i književna činjenica.

Klarićeve kolumne to jesu, jer kreću od zbilje, ali se ne iscrpljuju u dokazivanju postavljene teze i nisu pisane neutralnim stilom, nego ih odlikuje izrazita individualnost, emocionalnost, figurativnost i ekspresivnost.

Priče imaju glavu i rep (pa i onaj dodatni – post scriptum u kojima autor na blogerski način dopisuje komentare), imaju i likove (autor, mali, tj. sin školarac, supruga, susjed, stalni recenzent, odnosno stalni kritičar iz kafića), česta je uporaba dijaloga; neke su, jasno, uspjelije, neke literarno manje uvjerljive.

Autor je šezdesetak izabranih tekstova uvrstio po vremenskom slijedu njihova nastanka, ali je u organiziranju knjige odstupio od nekih ustaljenih postupaka.

Tako je npr. na uvodnome mjestu odustao od predgovora, a tekst koji je tu smjestio naslovio je Umjesto sadržaja; sam pak sadržaj (kazalo) potpuno je izostavio, jer bi »nabrajanjem pojedinih naslova samo razvodnio pitanje koje si pročitao na koricama«.

No najveći eksperiment odnosi se na izmjene u pojedinim tekstovima (osobito onim iz rane faze, do 1990): to je očigledno bio zahvat koji ga je intenzivno zaokupljao, toliko da je držao potrebnim upozoriti čitatelja na taj postupak u pričama koje su inače nastajale u dugom »dinarskom, hrdovskom i kunskom razdoblju«.

Želio je, kaže, svoje priče »provjetriti, osvježiti i tako provjeriti hoće li se nešto bitno izmijeniti kad sadržaje iz dinarskoga vremena prenesem u vrijeme osvajanja i osvojenja slobode« (pokazuje se da promjena baš i nema i da je u nas apsolutno »sve moguće«, npr. priča Oro, o lancu korupcije).

No čini mi se da ova zamisao nije bila najsretnija, jer pogoduje čitateljevoj inertnosti umjesto da ga potakne da sam uđe u pustolovinu otkrivanja tih sličnosti i tako dopiše neizrečena značenja.

Sve da autor i nije na kraju svake priče stavio godinu nastanka, po njegovu stajalištu i pristupu tematici lako bi se mogle uočiti tri cjeline u knjizi.

Prvu čine rane priče, u kojima pretežu teme o obrazovnom sustavu, ali se nađe i kolumni o drugim neuralgičnim točkama u društvu (npr. odnos građana i vlasti: »O svemu sam informiran, a ništa ne mogu!« »Pa to je ono što se od tebe traži.« – Klistir, 1987), a prevladava ton lagana humora (»stalno recitira gavrana od Edgara Alana Forda« – Black & white, 1988).

U drugoj su cjelini priče iz 1991–92. vezane uz rat, iako su neki strahovi i teške atmosfere prisutne već u kolumnama iz 1990. pa i nekim ranijim. Nemoć i besmislenost pisanja »neozbiljno o ozbiljnomu«, tj. na dotadašnji način (»sloboda u zadanim okvirima«), Klarić programatski izražava u kolumni Bajka (1990).

Od tada pa do odlaska na dužnost kulturnog atašea, negdje do kraja 1992, napisat će nekoliko sjajnih ironično-satiričnih kolumni o svjetskom i domaćem političkom licemjerju: Američka jahta u Gružu, Susret kod kioska, Europa se moli, Ogledalo istine, Na sveto nigdarjevo, D’Artagnanu s ljubavlju, S Carringtonom ekskluzivno.

Treća je cjelina tematski šarolika, usmjerena uglavnom na moralnu, socijalnu i psihološku higijenu domaće tranzicijske zbilje. Sastoji se tek od nekoliko tekstova iz majstorove radionice na kojoj je on zapravo davno pritvorio vrata, ali nikako da se odluči i za lokot.

Možda je to dobar znak: ne mora se kuckati svaki dan – zamorno je i jedva podnošljivo pisati redovitu kolumnu u zadanim okvirima – ali povremeno, kad čovjek poželi, može to biti i zadovoljstvo.

 

Povezani članci

Who's Online

We have 471 guests and one member online

  • admin