Da li je glazba uistinu mrtva?
- Details
- Rubrika: Ostalo
- Datum: 04 Listopad 2009



iGLAZBA
Da li je glazba uistinu mrtva?
Piše: Ante Čikotić Čiko
Molio bih Vas, cijenjeni čitaoče, da za početak posegnete za nekim od Vama omiljenih klasičnih glazbenih albuma tipa 'Highway 61 Revisited' Bob Dylana, 'Sticky Fingers' Rolling Stonesa ili 'Back In Black' AC/DC-ja. Preslušajte ga. Doooobar, a? Svaka, ali baš SVAKA pjesma na njemu je odlična, zar ne?
Sad uzmite neki friški hit album kojeg ste kupili u protekle dvije, tri godine. I njega preslušajte, barem površno, na 'skip'. Rezultat? Poražavajući. Dvije jako dobre pjesme, od kojih jedna upravo ona zbog koje ste i kupili cijeli album, jedna solidna, a manje – više sve ostale su najobičniji 'filleri' ugurani na CD samo kako bi popunili ostatak minutaže.
Glavni krivac za takvo stanje stvari su pohlepne trbonje u upravnim odborima golemih glazbenih kompanija, kojima je u interesu što brže okrenuti što više šoldi na uspjelom hit singlu, pa ih nije ni briga što će se uz njega naći na albumu sve dok god ga spomenuti singl dovoljno dobro prodaje.
Nakon što mu prodaja padne, na tržište će izbaciti nekakav sličan glazbeni proizvod za jednokratnu upotrebu sa rokom trajanja kraćim od životnog vijeka vinske mušice.
Drugi uzrok devastacije institucije glazbenog albuma treba potražiti u sindromu prisilne hiperprodukcije. Naime, u klasičnoj eri glazbenih albuma najrašireniji medij – vinilna ploča, sadržavao je prostora za svega četrdeset i pet minuta glazbe. Band bi ušao u studio, snimio gomilu materijala, te odabrao najboljih četrdesetak minuta koji će ići u distribuciju kao friški studijski LP.
Danas je proces obrnut. Na CD se može ugurati i osamdeset minuta glazbe u standardnom audio formatu, tako da se band mora junački upregnuti kako bi snimio dovoljno glazbe za priječi nekakav minimum od šezdeset minuta (što je u eri vinila bilo dovoljno i za duplu ploču), zbog čega na albumu često završi gomila smeća koja kod klasične selekcije ne bi bila dovoljno dobra ni za B stranu singla.
I zašto se onda čuditi što klinci danas 'skidaju' pjesmu po pjesmu, umjesto da se potrude nabaviti cijeli album?
Nažalost, na taj se način vraćamo debelo u rikverc, u pedesete i prvu polovicu šezdesetih godine prošlog stoljeća, eru hit singlova kad su albumi funkcionirali samo kao nekonzistentna nakupina već objavljeni pjesama, a pop/rock glazba bila etiketirana kao trivijalna zabava za bubuljičaste teenagere.
Umjetnički legitimitete rock glazba dobiva tek sa sazrijevanjem formata glazbenog albuma, jednostavno iz razloga što jedna pjesma može biti hit, ali tek album može biti zaokruženo umjetničko i autorsko djelo, glazbeni mozaik sastavljen od pjesama koje mogu funkcionirati samostalno, ali koje tek u kontekstu albuma dobijaju svoje puno značenje obilato podcrtano i likovnim rješenjem omota.
Desetljeća su trebala da pop/rock glazba od jeftine zabave evoluira do priznate umjetničke forme, a sada će nas divlje tržište i isforsirani konzumerizam natjerati da sve ono što su 'Sgt. Pepper Lonely Hearts Club Band', 'Exile On The Main Street', 'Pet Sounds', 'Dark Side Of The Moon' i 'Led Zeppelin IV' postigli sa samo dva klika mišem bacimo u Recycle Bin i priklonimo se sveopćoj 'makarenizaciji' globalne glazbene kulture.
Mračan scenarij, zar ne?
Na sreću, uvjeren sam da ipak postoji kritična masa kvalitetnih autora/izvođača i izbirljivih konzumenata njihove glazbe koji bi nas mogli spasiti od te gadne sudbine.
Pitanje je samo da li ste i Vi, poštovani čitaoče, jedan od njih?